Vesna Janković: Djeci je potrebno prići osmijehom i srcem

Koji problemi muče i mališane i njihove roditelje, te šta je najteže savladati u govoru i pisanju, objasnila nam je Vesna Janković, lopoged podgoričke Osnovne škole Radojica Perović

Piše Bojana Komnenić
Foto Darko Jovanović

Vesna Janković prvi je logoped koji je davne 1993. počeo radni angažman u osnovnoj školi. Prva iskustva o ovom poslu stekla je u KC Podgorica, u periodu kada su se logopedi mogli nabrojati na prste. Razmjenjivali su iskustva i praktičnim radom pomagali djeci sa govornim problemima. Danas Vesna radi u podgoričkoj Osnovnoj školi Radojica Perović i okružena je mališanima koji je veoma poštuju i vole. “Radom i intenzivnim korekcionim tretmanima sve se može. Što je dijete mlađe to su korekcije brže i uspjeh veći. Ispravljanje govornih problema je ipak dug proces i to moraju da znaju i roditelji i prosvjetni radnici, zapravo svi oni koji očekuju da dijete napreduje”, kaže Vesna.
U čitavom procesu rada sa djetetom, značajan dio čini ljubav. “Jednostavno ne može da se ne desi uzajma ljubav, odnosno interkacija između djeteta i terapeuta. Kod mene je to tako. Ja sam njhova teta Vesna, a oni moje maze i puno ih volim i razumijem. Oni to osjećaju.”

Škola za primjer

Osnovna škola Radojica Perović u kojoj radi Vesna danas je jedna od rijetkih institucija koja ima kompletnu pedagoško-psihološko-logopedsku službu. “I to je odlično. Dopunjujemo se i pomažemo koliko je to moguće i pravi smo tim. Ove godine bilo je oko 200 budućih đaka prvaka koje smo testirali i uputili u budući rad i djelovali preventivno-savjetodavno, jer je svako dijete ličnost za sebe sa svojim mogućnostima i limitom. Roditeljima su dati savjeti da nađu vremena za pomoć djeci kod kuće i da im ne postavljaju prevelike zahtjeve. Roditelji su ponekad subjektivni kad je u pitanju njihovo dijete, ali tu smo mi i nastavnici koji se druže sa djecom i od njih dobijamo onaj objektivan stav ili neki detalj o djetetu koji nam pomaže i u našem radu”, priča Vesna, koja je potom objasnila i čime se zapravo logoped bavi. “Logopedskom prevencijom, dijagnostikom, korekcijom-tretmanom, protetikom i prognostikom. Ponekad praksa zna i da demantuje teoriju. Imala sam poneko dijete i iz vrtića i korekcije su se nastavljale i kod mene. Ove godine imala sam dječaka u osmom razredu koji je od nepostojećeg glasa R dobio taj glas koji se već čuje u riječima u inicijalnoj medijalnoj, ali još slabije u finalnoj poziciji. Sa slovom R treba uvijek konsultovati onog ko se tim bavi. To je težak glas za korekciju i ja ga uvijek radim poslije vježbi motorike govornih organa sa konsonantima, nikako sa vokalima.”
U školi su najzastupljeniji problemi i poremećaji u artikulaciji glasova. “Može biti ostećen samo jedan glas, dva, četiri ili i više glasova i onda je to već nerazumljiv govor i za ukućane i za širu socijalnu sredinu, nerazvijen, tepav, agramatičan pa je dijete prinuđeno da se služi i pomaže gestovima uprkos očuvanom sluhu. U školi radim sa poremećajima i problemima u čitanju, pisanju i računanju koji su razvojni, ali im treba vremena za korekciju. Sa govorom ide lakše, ali ako se ustale teško se koriguju. Najveći problem u školi je veliki protok djece i ne možemo se kontinuirano baviti njima. To me najviše boli, ali to mnogi ne shvataju. Potreban je i rad kod kuće, i to bar dva puta u nedjelji za govor, po deset minuta, a pola sata za opismenjavanje. Kažu da je to najteža funkcija koju treba savladati, a koja nam služi cijeloga života. Jezik, govor treba njegovati i razvijati”, kaže Vesna.
U školi imaju i djecu sa posebnim potrebama. Neka su emotivno nezrela, asocijalna, razmažena, agresivna, i nemaju kod kuće adekvatnu pomoć i podršku, a inteligentna su i imaju potencijala. “U devetom razredu imamo dva dječaka sa problemima iz autističnog spektra. Učitelji, nastavnici, vaspitači i asistenti kojih ih vode su dosta uspjeli. Oni znaju i razumiju kad se od njih nešto traži, imaju veći fond riječi i bogatiju rečenicu. Neki uspiju da se opismene i ovladaju sa četiri računske operacije i imaju dobar nivo znanja.”

Rad, relaksacija i radost

Vesna Janković govori i o drugim govornim manama koje su česte u našem društvu. “Mucanje je težak problem za onog koji rješava ovu problematiku. Dijete mora da se prati i indirektno sa strane lagano dopuni kad mu se zaljulja govor. Svi u kući treba za nijansu da uspore govor kada se obraćaju djetetu i moraju biti pozitivni. Jačati ličnost djeteta, ohrabriti ga, podsticati, pohvaliti, uključiti u sport pa i rekreativno i da radi svakodnevno vježbe disanja, jer se govor gradi na izdisaju, a ne na udisaju. Kod djece sa ovim problemom govor se fiksirao na udisaju i usred riječi što oni sami ne mogu da kontrolišu, poremećeni su ritam i tempo, te je narušena melodija i sam iskaz djeteta, a u duši se bori sa strahom od govora i kako će njegova najbliža okolina i vršnjaci to da dožive. Dok je dijete malo nije svjesno svog problema, ali kada odraste to mu smeta i narušava njegov emotivni život. Dijete u duši ipak pati i ima strah od govora. Sve se vrti u krug. Postoje lakše teže i teška forma mucanja gdje je skoro govor ometen, tzv. aftonga.”
Djeca vole Vesnu, jer se u radu sa njom osjećaju zaštićeno, shvaćeno i prijatno. “Tretmani su rad, relaksacija i radost, a ne neka teškoća. To je bila prva lekcija koju smo čuli od nekadašnjih dobrih profesora. Ako ne volimo djecu i nijesmo spremni da im ponovimo po stotinu puta, te da ne skidamo osmijeh sa lica, onda je bolje ovaj posao ne raditi. Dijete primijeti svaki detalj. Dijete ne možemo prevariti lažnim emocijama, ono pamti sve i iskreno je. U većini slučajeva je tako.”
Vesna kaže da su današnja djeca veoma kreativna, maštovita i dosjetljiva. “Često me dopune u nekoj mojoj konstataciji. Mnogo više uče nego što smo mi nekada. Sa puno više tehnika za razvoj fine motorike i manuelne ekspresije rade i ovladavaju. Sada u avgustu pomalo, barem jednom nedjeljno, radite sa djecom na pisanju elemenata koje će smještati u npr. kvadratiće, trougliće. Sa njima se mora sjedjeti barem 30 minuta, kako bi se vidjelo da li pravilno drže olovku, u kom pravcu crtaju neki element”, savjetuje Vesna.
Važna je, kako dodaje, i faza opismenjavanja. “Potrebno je savladati tehniku pisanja i čitanja kako bi sve išlo brzo i tečno. Mora se proći određeni razvojni period kako bi dijete sve prihvatilo. Najviše su oštećeni glasovi iz grupe afrikata frikativa, laterala pa i nazala, vokali vrlo rijetko. To su glasovi č-dž, š-ž ,s-z ,ć-đ, l-r ,f-v, rjeđe k-g-h, itd. Jedan glas se radi tri mjeseca, pa ako se usvoji. Moje kolege i ja uvijek radimo i po dva glasa ako je moguće. U radu koristimo akustički, vizuelni, taktilni i mehanički put. Pomažući se špatulom i pred ogledalom da dijete vidi. U pisanju slova treba da su čitka i okruglasta. Ne smiju biti grbava, zgužvana, predebala, pretanka, neujednačena, da prelaze redove, da se sudaraju. Važno je znati da u petom razredu nastaje faza kvarenja rukopisa, ali ona je fiziološka i kasnije se opet vraća na pravilno naučene forme”, objašnjava Vesna.
Za kraj razgovora, koji smo tek načeli, jer je jezik nepresušna tema, naša sagovornica savjetuje da dijete treba naučiti da se samo obuče, svuče, složi robu, da pripremi školski pribor, te ga polako osamostaljivati. Sve jezičke radnje, vježbe, a posebno prevazilaženje govornih mana, potrebno je savladati kroz osmijeh. On je put za sve.

Gracija 85. 05.08.2016.

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...