Književnica, predsjednica srpskog i potpredsjednica Međunarodnog PEN centra, žena impresivne biografije i pregnuća, Vida Ognjenović, iza koje je i ozbiljan politički i diplomatski rad, jedna je od najznačajnijih pozorišnih reditelja na prostorima bivše Jugoslavije. Njeno stvaralaštvo osvjedočeno je brojnim književnim i rediteljskim nagradama, a osnivač je i festivala Novi grad tvrđava u Novom Sadu. Rediteljski opus ove žene izuzetne energije, čiji stav i pogled ne samo da pružaju povjerenje već odaju čvrst karakter i jaku volju, čini oko stotinu pozorišnih te veliki broj televizijskih i radio režija. Umjetničkim dosegom pomjerila je granice još u vrijeme kad je pozorišna režija bila isključuvo “muški posao”, a mnoge predstave je režirala po sopstvenim tekstovima. Jedan od njih je i drama Kozocid, priča o ideologiji koja se, postajući sama sebi cilj, izvrće u svoju suprotnost. Ispričana je kroz događaje u brdskom selu za vrijeme industrijalizacije poslijeratne bivše Jugoslavije, kada koze, koje su trijebile šume, zauzimaju mjesto “unutrašnjeg neprijatelja”, te po odluci vlasti moraju da budu uništene. Da bi istrebljenje bilo što efikasnije, vlast dovodi stručnjaka za uzgoj koza koji shvatajući apsurd tog čina organizuje “kozji pokret otpora”, pomažući seljacima da sačuvaju koze.
Trenutno u Gradskom pozorištu na scenu postavljate svoj komad Kozocid. Radnja se dešava na određenom mjestu, u prepoznatljivom svijetu i vremenu. Da li i u kom smislu događaji iz tog socijalističkog vremena korenspondiraju sa savremenim trenutkom?
– U tekstu i predstavi riječ je o prirodi i posljedicama bespogovorne naredbe, u ovom slučaju o smicanju koza, a ona je učvršćena jedino neporecivim ideološkim autoritetom. Nije nam to strano ni u ovo tranziciono vrijeme, bez obzira na drugačiju idejnu matricu. Politika je u suštini pitanje odlučivanja, a ono zahtijeva visoku društvenu osjetljivost i pažljiv odnos prema činiocima odluke. Nekad su oni očigledni, pa se može brzo djelovati, a nekad ih treba višestruko razmotriti i provriti sa svih strana. Najgore je kad iz nekih razloga žurba proguta logiku stava, pa, na primjer, u ekološkoj državi, kao žrtva te hitrine, padnu desetine nedužnih stabala čempresa. A to se dogodilo ovih dana.
Da li nas je po Vašem mišljenju neoliberalni kapitalizam unazadio u socijalnom smislu i uveo u stanje duhovne hibernacije?
– U izvjesnom smislu jeste uzrokovao socijalni nazadak i nepravednu podijeljenost među ljudima, ali su mu slabi zubi da bi izazvao duhovnu hibernaciju. Duh je mnogo jači pošto je svebuhvatan i beskonačan, a hrani se, obnavlja i održava isključivo duhom. Liberalni kapitalizam se, međutim, hrani novcem koji ga ujedno osigurava i guši zabludama i strahovima.
Koje su to zablude?
– Pa evo, recimo, osnovna zabluda mu je da je novac svemoćan. Iz nje prozlazi i najveći strah da ga u nekom nemilom trenutku može izgubiti što bi značilo i kraj premoći liberalnog kapitalizma. Naime taj produkcioni svjetonazor odlično poznaje samo novac i njegove puteve, a svijet je, po definiciji, znatno složeniji nego što ga tako jednostran i jednosmjeran pristup može procijeniti.
Prepoznati ste kao jedan od najznačajnijih reditelja na našim prostorima, stvarali ste velike predstave, dobijali velike i brojne nagrade, a dobro je poznat i Vaš precizan “filigranski” rad s glumcima, bilo na karakterima, odnosima ili situacijama. Kako se osjećate dok prolazite kroz taj proces?
– Dobro se osjećam. Znate, ja veoma cijenim umjetnost glume, smatram da je to sasvim izuzetno umjetničko ispitivanje svijeta. Glumci nisu tek imitatori, oni ne oponašaju, već stvaraju, jer otkrivaju značenja koja se na drugi način ne mogu uočiti, ma kako precizan bio opis dramskog lika. Oni imaju moć da predosjećaju i najskrivenije njegove slutnje, i da nam ih prikažu…Veoma je uzbudljiv taj put od napisane riječi do glumačkog doživljaja u sve tri dimenzije i mnoštvo nijansi.
Često režirate svoje dramske tekstove, kao što su Jegorov put, Kanjoš Macedonović, Mileva Ajnštajn… Sukobe li se u Vama katkad pisac i reditelj?
– O, da, veoma često, ali ti sukobi su lakše rješivi, jer su iz iste radionice. Najprije za stolom u probnoj sali najbolje mogu da uočim višak teksta. Tada intervenišem brže, nego u tuđoj drami. Na izvjestan način s glumcima zajedno provjeravam sopstveni tekst. Neke promjene uradim samo za određenu predstavu, kao prilagođenje iz nekog praktičnog razloga, ali ne unosim sve te promjene u konačnu verziju drame.
Između proznog, dramskog i režiserskog stvaralaštva, gdje najviše možemo prepoznati autentičnu Vidu Ognjenović?
– Na ulici, kad me sretnete u prolazu, dok žurim da negdje stignem na vrijeme, a to je moj naviknuti korak jer mrzim kašnjenje.
Da li više volite klasični teatar ili nove pozorišne tendencije?
– Cijenim i volim klasični teatar u dobrom savremenom teatarskom izdanju koje podrazumijeva nova pozorišna iskustva.
Kako ocjenjujete srednju i mlađu generaciju glumaca koju je iznjedrila Cetinjska akademija?
– Ove s kojima sada radim ocjenjujem visokom ocjenom. Ozbiljni su, zaigrani, odani poslu koji rade. I, što je najvažnije, nisu nimalo šablonizovali svoj postupak, nego su odgovorno svjesni činjenice da su u stalnoj utakmici i na surovoj provjeri i struke i sve zahtjevnijih gledalaca. Zato se radujem probama i dobro se osjećam u razgovoru s njima, jer dijelim s njima povjerenje u moć pozorišta.
Kao intelektualka, na koji način promišljate značaj teatra u savremenom društvu, u kojem je nametnuta medijska kultura, površni, laki sadržaji?
– Pozorište je osjetljiv umjetnički organizam koji djeluje svojim humanizmom i humanističkim sredstvima. Medijska kultura je sastavljena od protočnih, često neprovjerenih informacija čija je važnost najčešće jednokratna. Tu najžeće, što kaže pjesnik Laza Kostić – “dan što plete, noć opara”. Pozorište je od sasvim drugačije materije. Ono je umjetnost igre kojom se život bogati, preuređuje i slavi. U tome je njegov značaj. I ako predstava nije pribježište za osviješćene izbjeglice iz kiča, političkog pritiska i svakovrsne manipulacije kulture, onda nije dobro, jer povlađuje tome svemu, što je za njega pogubno.
Budući da ste potpredsjednica međunarodnog i predsjednica srpskog PEN centra, pratite li svjetske književne tendencije i šta mislite o našoj savremenoj književnoj sceni?
– Naša književna scena dijeli globalni problem književnosti u našem vremenu, a to je stalna bitka s ofanzivnom bukom i lažnim sjajem zabave. Pa, iako se povremeno čini da joj prijeti izvjesna marginalizacija, ne treba se toga bojati. Prvo, margina je često daleko kreativnija od bahatog šablona, a zatim preobilje zabavnog šarenila zaglušuje čula i nije sagovornik, a knjiga jeste. Zato književnost na ovom balkanskom prostoru neće nikad biti sasvim potisnuta iz značajnijeg komunikacionog polja. Ovdje je ona važno vezivno tkivo kolektivnog nasljeđa, a uz to i vitalan majdan mitonosnog bogatstva kojim ispituje stvarnost.
GRACIJA 153/15.mart 2019.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković
