Vjera Mujović: Život treba pojednostaviti

O značaju malih projekata koji se bave velikim temama i njeguju kulturu sjećanja, za Graciju govori naša poznata glumica koja je krajem oktobra nastupila u Herceg Novom s predstavom Mala crna haljina

Razgovarala Danijela Đonović
Foto: N. Babić, M. Tvrdišić i S. Mirković

Rođena Podgoričanka, glumica Vjera Mujović, karijeru je otpočela u beogradskom pozorištu Boško Buha, a nekoliko godina kasnije je Narodno pozorište postalo njena matična kuća. Tokom više od dvije decenije odigrala je brojne uloge u predstavama Uspavana lepotica, Bergmanova sonata, Lolita, Idiot, Opasne veze, Velika drama, Tvoja tuka u mojoj, a širem auditorijumu poznata je po ulogama u televizijskim serijama Selo gori, a baba se češlja, Moj rođak sa sela, M(j)ešoviti brak, Mina Karadžić, Miris kiše na Balkanu. Često je nastupala na inostranim scenama, najčešće u Rusiji i Francuskoj, a za glumačka ostvarenja ova talentovana i šarmantna žena, vanredne ljepote i osobitog senzibiliteta višestruko je nagrađivana. Autorka je dvije knjige proze, Registar kreveta, čežnji i opomena i Nisam ovako zamišljala život. Uz glumu i pisanje, strast joj je pjevanje te iza sebe ima dva muzička CD-а, Viens na francuskom i Začem na ruskom jeziku.
S autorskom predstavom Mala crna haljina nedavno je gostovala u Herceg Novom povodom 28. oktobra, Dana oslobođenja grada. Zbog epidemiološke situacije i poštovanja mjera, pred publikom koja je imala sreću da ugrabi mjesto u sali, dvije noći uzastopno, s koleginicom Radom Đuričin maestralno je dočarala život slavne modne kreatorke Koko Šanel.

Mala crna haljina nastala je iz Vašeg pera. Koliko je bilo zahtjevno pretočiti u dramski tekst život i rad jedne kompleksne ličnosti kao što je bila Koko Šanel?
– Prije desetak godina kupila sam njenu biografiju i rekla “ja ću da uradim predstavu”. Dugo sam razmišljala kako da napravim taj komad i onda sam došla na ideju da jedan lik tumače dvije glumice, a u stvari je monodrama.
Šta Vas je potaklo da se bavite upravo ovom ženom?
– Zanimalo me je kako se veliki čovjek suočava sa čežnjom za ljubavlju, borbama, usamljenošću, sa smrću, a takođe i kako čovjek rezimira svoj život. Svi životi, koliko god bili ispunjeni i bogati, teže istom… Na kraju, svaki čovjek ima samo potrebu za ljubavlju i zaštitom. To je priča o suočavanju jedne velike žene sa sobom. To nije komad o modi, već o emancipaciji žene koja se borila i izborila za nezavisnost. Zalagala se da žene rade, da uzmu sudbinu u svoje ruke i da ne čekaju da ih izabere neki muškarac i to onaj koji im se možda i ne dopada, još u ono doba kada to nije bilo nimalo lako. Borila se protiv toga da žene budu izdržavana lica, što bismo danas rekli “sponzoruše”. Lijepo je raditi i biti svoj.

“U vremenu ove potrošačke pošasti kada nam ništa nije dovoljno i kada stalno i bespotrebno nešto moramo da kupujemo, kada porodice izlaze u šoping centre, Koko Šanel nas opominje da je dovoljno imati jednu crnu haljinu”

Dakle, ovo nije samo priča o kultnoj maloj crnoj haljini koja nikada ne izlazi iz mode, već o hrabrosti i slobodi jedne žene?
– Novac je ključ slobode, kaže Koko Šanel. Ako su žene radne i zarađuju novac onda su i nezavisne. Sloboda je s jedne strane izbor. Volim da kažem da je Koko Šanel ženama podarila jednu veliku iluziju koja se zove sloboda, jer je sloboda ipak ograničena našim životima u kojima ima mnogo kompromisa. Koko Šanel se borila protiv potrošačkog društva. Govorila je “ako imam dva kostima, onda sam dobro obučena”, kao i da je stara odjeća poput starih prijatelja i poput starih knjiga. U vremenu ove potrošačke pošasti kada nam ništa nije dovoljno i kada stalno i bespotrebno nešto moramo da kupujemo, kada porodice izlaze u šoping centre, Koko Šanel nas opominje da je dovoljno imati jednu crnu haljinu.
Predstava je prožeta brojnim mudrim porukama, odnosno poukama?
– Bila je uvjerena da ne postoji moda već samo stil. Govorila je u maksimama i imala je zaista briljantne izjave, “Sa 20 imate lice koje vam je dala priroda, sa 30 imate ono što vam prilijepi život, a sa 50 imate lice kakvo zaslužujete”, kao i da ništa ne kvari ljepotu žene kao kosa koja pada na lice. Bilo je zahtjevno napraviti tekst zato što ljudi imaju i predrasude, pogotovo o jednoj takvoj ženi. Sigurna sam da bi ona kada bi sada vidjela svoju imperiju, da jedna njena haljina košta 5.000 eura, bila razočarana jer se upravo protiv toga borila.
Ovo je Vaš treći projekat s Radom Đuričin. Radile ste predstavu Trun u oku o životu američke pjesnikinje Silvije Plat, zatim Čovek čoveku – priče velikana srpske književnosti. Koliko Vam je važna tema komada koje igrate?
– Volim da se bavim realnim likovima jer treba njegovati kulturu sjećanja na njihove hrabrosti, ideje i pregalaštvo. Igrala sam Silviju Plat, Minu Karadžić. Mejbl Grujić, Amerikanku udatu za Slavka Grujića, jednog od prvih srpskih diplomata. Jedna velika dama i bogatašica koja se vozila trećom klasom da bi skupljala pomoć za naše ljude u Prvom svjetskom ratu. Mislim da su takve žene, takve ličnosti važne za današnjicu. O tome govori predstava Dve žene i jedan rat, o dvije velike srpske dobrotvorke, Mejbl Grujić i Jeleni Lozanić. Treba da čuvamo jezik, duh, mentalitet, odnosno identitet, jer ako ih ne sačuvamo mi, neće niko. Zato se bavim stvarnim junakinjama sa naših prostora koje su bile velike heroine. Sa Radom volim da radim jer je Rada neko ko brine o očuvanju jezika i voli da igra angažovane tekstove. Život je danas težak i komplikovan da bismo se bavili prolaznim temama, zato biramo tekstove koji su izdržali probu vremena. Igram u Zlim dusima Dostojevskog, Velikoj drami, Našim sinovima, i još nekim predstavama, ali posebno volim svoje male projekte, tako da imam mnogo posla i u ovim “koronarnim” vremenima.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 184, novembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...