Rođena Podgoričanka, glumica Vjera Mujović, karijeru je otpočela u beogradskom pozorištu Boško Buha, a nekoliko godina kasnije je Narodno pozorište postalo njena matična kuća. Tokom više od dvije decenije odigrala je brojne uloge u predstavama Uspavana lepotica, Bergmanova sonata, Lolita, Idiot, Opasne veze, Velika drama, Tvoja ruka u mojoj, a širem auditorijumu poznata je po ulogama u televizijskim serijama Selo gori, a baba se češlja, Moj rođak sa sela, M(j)ešoviti brak, Mina Karadžić, Miris kiše na Balkanu. Često je nastupala na inostranim scenama, najčešće u Rusiji i Francuskoj, a za glumačka ostvarenja ova talentovana i šarmantna žena, vanredne ljepote i osobitog senzibiliteta višestruko je nagrađivana. Autorka je dvije knjige proze, Registar kreveta, čežnji i opomena i Nisam ovako zamišljala život. Uz glumu i pisanje, strast joj je pjevanje te iza sebe ima dva muzička CD-а, Viens na francuskom i Začem na ruskom jeziku.
S autorskom predstavom Mala crna haljina nedavno je gostovala u Herceg Novom povodom 28. oktobra, Dana oslobođenja grada. Zbog epidemiološke situacije i poštovanja mjera, pred publikom koja je imala sreću da ugrabi mjesto u sali, dvije noći uzastopno, s koleginicom Radom Đuričin maestralno je dočarala život slavne modne kreatorke Koko Šanel.
Mala crna haljina nastala je iz Vašeg pera. Koliko je bilo zahtjevno pretočiti u dramski tekst život i rad jedne kompleksne ličnosti kao što je bila Koko Šanel?
– Prije desetak godina kupila sam njenu biografiju i rekla “ja ću da uradim predstavu”. Dugo sam razmišljala kako da napravim taj komad i onda sam došla na ideju da jedan lik tumače dvije glumice, a u stvari je monodrama.
Šta Vas je potaklo da se bavite upravo ovom ženom?
– Zanimalo me je kako se veliki čovjek suočava sa čežnjom za ljubavlju, borbama, usamljenošću, sa smrću, a takođe i kako čovjek rezimira svoj život. Svi životi, koliko god bili ispunjeni i bogati, teže istom… Na kraju, svaki čovjek ima samo potrebu za ljubavlju i zaštitom. To je priča o suočavanju jedne velike žene sa sobom. To nije komad o modi, već o emancipaciji žene koja se borila i izborila za nezavisnost. Zalagala se da žene rade, da uzmu sudbinu u svoje ruke i da ne čekaju da ih izabere neki muškarac i to onaj koji im se možda i ne dopada, još u ono doba kada to nije bilo nimalo lako. Borila se protiv toga da žene budu izdržavana lica, što bismo danas rekli “sponzoruše”. Lijepo je raditi i biti svoj.
U vremenu ove potrošačke pošasti kada nam ništa nije dovoljno i kada stalno i bespotrebno nešto moramo da kupujemo, kada porodice izlaze u šoping centre, Koko Šanel nas opominje da je dovoljno imati jednu crnu haljinu
Dakle, ovo nije samo priča o kultnoj maloj crnoj haljini koja nikada ne izlazi iz mode, već o hrabrosti i slobodi jedne žene?
– Novac je ključ slobode, kaže Koko Šanel. Ako su žene radne i zarađuju novac onda su i nezavisne. Sloboda je s jedne strane izbor. Volim da kažem da je Koko Šanel ženama podarila jednu veliku iluziju koja se zove sloboda, jer je sloboda ipak ograničena našim životima u kojima ima mnogo kompromisa. Koko Šanel se borila protiv potrošačkog društva. Govorila je “ako imam dva kostima, onda sam dobro obučena”, kao i da je stara odjeća poput starih prijatelja i poput starih knjiga. U vremenu ove potrošačke pošasti kada nam ništa nije dovoljno i kada stalno i bespotrebno nešto moramo da kupujemo, kada porodice izlaze u šoping centre, Koko Šanel nas opominje da je dovoljno imati jednu crnu haljinu.
Predstava je prožeta brojnim mudrim porukama, odnosno poukama?
– Bila je uvjerena da ne postoji moda već samo stil. Govorila je u maksimama i imala je zaista briljantne izjave, “Sa 20 imate lice koje vam je dala priroda, sa 30 imate ono što vam prilijepi život, a sa 50 imate lice kakvo zaslužujete”, kao i da ništa ne kvari ljepotu žene kao kosa koja pada na lice. Bilo je zahtjevno napraviti tekst zato što ljudi imaju i predrasude, pogotovo o jednoj takvoj ženi. Sigurna sam da bi ona kada bi sada vidjela svoju imperiju, da jedna njena haljina košta 5.000 eura, bila razočarana jer se upravo protiv toga borila.
Ovo je Vaš treći projekat s Radom Đuričin. Radile ste predstavu Trun u oku o životu američke pjesnikinje Silvije Plat, zatim Čovek čoveku – priče velikana srpske književnosti. Koliko Vam je važna tema komada koje igrate?
– Volim da se bavim realnim likovima jer treba njegovati kulturu sjećanja na njihove hrabrosti, ideje i pregalaštvo. Igrala sam Silviju Plat, Minu Karadžić. Mejbl Grujić, Amerikanku udatu za Slavka Grujića, jednog od prvih srpskih diplomata. Jedna velika dama i bogatašica koja se vozila trećom klasom da bi skupljala pomoć za naše ljude u Prvom svjetskom ratu. Mislim da su takve žene, takve ličnosti važne za današnjicu. O tome govori predstava Dve žene i jedan rat, o dvije velike srpske dobrotvorke, Mejbl Grujić i Jeleni Lozanić. Treba da čuvamo jezik, duh, mentalitet, odnosno identitet, jer ako ih ne sačuvamo mi, neće niko. Zato se bavim stvarnim junakinjama sa naših prostora koje su bile velike heroine. Sa Radom volim da radim jer je Rada neko ko brine o očuvanju jezika i voli da igra angažovane tekstove. Život je danas težak i komplikovan da bismo se bavili prolaznim temama, zato biramo tekstove koji su izdržali probu vremena. Igram u Zlim dusima Dostojevskog, Velikoj drami, Našim sinovima, i još nekim predstavama, ali posebno volim svoje male projekte, tako da imam mnogo posla i u ovim “koronarnim” vremenima.
Poetski kabare Ivo Andrić je svojevrsni omaž čuvenom nobelovcu, koji ste priredili po njegovim tekstovima.
– Taj kabare igramo takođe često i volimo da ga igramo. Kabare Ivo Andrić posvećen je Andriću kao čovjeku koji je promišljao o politici, državi, kulturi, o ljubavi, smrti, starosti i mladosti, ali i o malim ljudima, o fenomenima svakodnevice. To su mali projekti koji se bave velikim temama i čuvaju identitet.
Odigrali ste bezbroj uloga u pozorištu, filmovima, televizijskim serijama. Koliko su Vas odredile uloge koje ste igrali, recimo Moglija, Lolite, Silvije Plat, Koko Šanel?
– Najviše volim uloge u kojima idem protiv sebe i otkrivam nešto što mislim da nisam. Od onih sam glumaca koji počinju da prave lik iznutra. Lolita mi je bila značajna u smislu što me je učila drskosti i buntovništvu i nekoj vrsti hrabrosti, koju sam sigurna da nisam imala zbog vaspitanja, prirode ili, da kažem, crnogorske i ličke pokornosti. Sada bi neko ko me poznaje rekao “otkud ti pokorna”, ali to je ono suštinsko u meni. Volim likove od kojih učim. Tu su mi Mabel Grujić i Olga Kniper Čehova u posljednje vrijeme bile naročito dragocjene.
Kaže se da iz čovjeka ne može izaći ono čega nema?
– To je istina. Kada sam igrala u seriji Crveni mesec bili su to zaista divni doživljaji, i kada sam u seriji stekla dvoje djece, taksisti u Beogradu su me pitali zašto sam pristala da igram tako obično ženu, govorili su “pa bar da imate ljubavnika”! Gledaoci su se vezali za moju u ulogu fatalne žene u seriji Moj rođak sa sela i bez obzira što nisam takva u privatnom životu, identifikuju me sa ulogama, ali to je neminovno i zanimljivo.
Koliko tek imate zaboravljenih likova u sebi koji su uticali na formiranje Vašeg glumačkog bića?
– Čovjek zaista puno nauči od likova koje igra, svaki lik vam otkrije neki novi ogroman horizont, ali, s druge strane, Andrić kaže – kada čovjek misli da su mu se za nešto otvorile oči, onda su mu se za stotinu drugih stvari zatvorile. Naravno, sve je relativno, ali znam koliko mi je bila dragocjena Silvija Plat. Pada mi na pamet nešto što je govorila o opasnosti posebnosti, izuzetnosti. Kada je rodila sina, rekla je da ne želi da bude izuzetan jer izuzetnost se penje na brdo tuge i povređuje srce majke.
Da li se slažete s tim što je napisala? Vi ste neko ko njeguje posebnost.
– Sigurna sam u to. Život i sebe treba pojednostaviti i treba učiti od svojih likova, iz književnosti, od pisaca. Andrić kaže da pisac treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe ili makar da nam osvijetli tamne puteve na koje nas život baca. Kao što učimo od pisaca, mi glumci učimo i iz svojih uloga.
Uz glumu i pisanje, bavite se i muzikom.
– Tim aktivnostima se bavim u službi svog osnovnog posla, tako da sam u pauzi snimanja napravila dva kupusarnika, moje dvije knjige i nekoliko CD-ova. S nedavno preminulom kompozitorkom Isidorom Žebeljan snimila sam mini CD na kojem je pjesma Viens (Dođi) na francuskom, na stihove Tatjane Mandić-Rigonat. Priča je o ženi s ovih prostora koja čeka viteza da dođe i da je pronađe. Isidora je bila fantastičan kompozitor i žao mi je što se njen život suviše rano prekinuo, pogotovo što je bila neko ko se proslavio širom planete, neko ko je bio pravi kulturni diplomata.
Kulturna diplomatija kao činilac promene imidža Republike Srbije u svetu bila je i tema Vaše doktorske disertacije.
– Da, od toga je nastala i monografija, knjiga je izašla u izdanju Instituta za političke studije. Budući da sam dosta radila u Francuskoj i Rusiji, a takođe često nastupala pred našom dijasporom, bivala na mnogim festivalima po svijetu, imala sam potrebu da ta svoja praktična iskustva pretočim u preporuke za sebe, svoje kolege i svoju domovinu. Nikada, na svim tim putovanjima, nisam imala neko neprijatno iskustvo, pa ni sa ljudima iz zemalja sa kojima imamo loše političke odnose. Naš problem je taj duh samoporicanja. Sami sebi smo najveći neprijatelji. Mi smo talentovani, kreativni, skloni improvizaciji i humor na ovim prostorima je filozofski humor, što je, mislim, fantastično. Kulturna diplomatija bi trebalo da mijenja negativnu sliku naših prostora, jer su umjetnost i kultura instrumenti jači od politike.
Današnje vrijeme je teško za scenske umjetnike, ima mnogo glumaca, malo scena, ali za ljude koji su radni i kreativni uvijek ima posla?
– U vrijeme korone imam sreću što se bavim i pisanjem. Dok smo bili zatvoreni, ja sam pisala, govorila neke tekstove za Biblioteku grada Beograda i mnogo čitala na suncu. Teško je vrijeme zaista, nažalost planetarno teško, ali vjerujem da će proći… I kuga je prošla, i korona mora proći. Stop koroni! Živio život!
GRACIJA 184.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto N. Babić, M. Tvrdišić i S. Mirković
