Vladimir Perović: Ova dobra zemlja

Onog trenutka kada napusti montažni sto, ili njegov digitalni ekvivalent, svaki film počinje svoj život, nezavisan od autora, a filmska čeda profesora Vladimira Perovića već decenijama putuju i sa adresa najvećih svjetskih festivala dokumentarnog filma u njegov dom donose vrijedne nagrade

Razgovarao S.A.
Foto Privatna arhiva

Svaki čovjek, gdje god se nalazio, ima svoje referentne tačke, mjesta koja ga određuju, čiji je on i koja su njegov neotuđivi dio. Za Vladimira Perovića to su Cuce, gdje je proveo djetinjstvo, Boka u kojoj se školovao do kraja srednje škole i Beograd gdje je završio filmsku i TV režiju i gdje živi. Ali, i brojna druga mjesta između nabrojanih tačaka, prostori i ljudi, život čije ogledalo, kako sam kaže, “razbija u komade”, a onda od odabranih segmenata stvara nove prostore i vremena, novi život, sa prepoznatljivim majstorskim pečatom.
Radi to opet, vrijedno, već mjesecima, širom Crne Gore, iskopavajući kockice života koje će naredne godine biti složene u dokumentarni filmski mozaik pod naslovom Ova dobra zemlja.

U kojoj je fazi realizacija filma?
– U poodmakloj. Film je zamišljen kao kreativni zbir neobičnih vinjeta o različitim ljudima, koje zajedno tvore neki viši, ili dublji rezultat i misao. Upravo smo pred kraj oktobra snimili posljednje dvije storije za ovu godinu, pa je preostalo da se krajem maja i početkom juna iduće godine snimi još svega nekoliko njih. A do tada, moraćemo uraditi dobar dio montaže, da ostanemo u zamahu, da uživamo u ljepotama pejzaža, ljudi i njihovih mini-priča, a i da snimljeni materijal ne čami i čeka u mraku.
Zašto je naslov Ova dobra zemlja?
– To je početak umnog iskaza jednog izuzetnog čovjeka iz mog filma Žeđ kamenog mora. Dušan Giljen Krivokapić, seljak iz Rokoča u Cucama, briljantan mislilac i orator, rekao je, nad skromnom njivicom u kršu i otvorenim ublom s koga zahvata vodu i pije: “Ova dobra zemlja i ova dobra njiva nas su upropastile! Da njig nije ondar bilo, i mi bi, kâ i drugi, pošli nekuđ u svijet, za boljijem životom.” E, taj iskaz, taj surovi paradoks mog divnog zemljaka, protresa me otkad sam ga čuo. On nosi gorku ironiju, jednu mjeru tihe sjete i, iznad svega, duboku egzistencijalnu zapitanost. Taj poluminutni insert staviću kao foršpicu za ovaj film, da sa tog mjesta duže traje u uhu i duhu gledalaca.
Da napomenem i ovo: sintagma ova dobra zemlja nosi ne malu dozu sarkazma. Jer ova dobra zemlja je – uglavnom ovaj dobri krš! Ali, lijepi krš! Mislim da ću uspjeti da to iskažem i filmski.

Da li ste, kroz decenije rada na dokumentarnim filmovima, decenije istraživanja različitih fenomena, dobili odgovor šta to ljude “drži” za određeni prostor?
– Iskreno, nisam. Cio život pokušavam da se uživim u osobeni svijet ljudi u surovom, najčešće negostoljubivom prirodnom okruženju, kakvo je i cucki krš u kome sam živio prvih sedam godina života. Šta je držalo i još drži te ljude, zašto su ostajali i kako su opstajali u ljutom kršu, u ćudljivoj planini? Dakle, ne samo neki daleki, nepoznati, nego i moji roditelji i moji preci. Iz krševitih zabiti uvijek sam se vraćao ushićen stamenošću bića jednostavnih brđana, čistotom njihovog moralnog i svakog drugog suda, dubinom njihovih promišljanja, zdravinom misli njihovih. Prosto zanijemim i posramim se pred snagom pronicljivosti kojom ti ljudi dotaknu samu srž bivanja, iz takvog okruženja i takvog života. I još više pred njihovom nesvakidašnjom sposobnošću da svoje misli sažmu i “upakuju” u moćne iskaze, često dostojne sentenci nekog filozofa. Ima među tim ljudima, izvjesno znam, čak i nepismenih, ali oni mišlju i rječnikom nadilaze fizički prostor svoga sela, brda, zabiti, i neosporno nadmašuju i mnoge školovane. A možda upravo tako, boreći se riječima protiv svega što im je usud dodijelio, oni u životnom okruženju uz tegobu pronalaze i ljepotu, dakle smisao, i prihvataju život takav kakav je, sa svim što on sadrži. Možda je baš to, otkrivanje ljepote, otkrivanje smisla, ono što ih je održavalo da vjekovima ostaju tu gdje jesu. Ostaje u meni zapitanost, i nisam ozlojeđen što nemam konačne odgovore. I baš zato moja zadivljenost i poštovanje za te ljude bivaju veći. Ja sam pred još jednim čudestvom života.
Pomenuli ste paradoks života jednog od vaših filmskih junaka. Da li je gorštačka umnost i rječitost paradoksalna s obzirom na to da dio njih nije bio u prilici da se obrazuje ili nije napuštao širi prostor u kojem je rođen i samim tim bio spriječen da bude informisan u onoj mjeri koju danas smatramo potrebnom? Kako objašnjavate mudrost tih ljudi?
– Na prvi površni pogled to jeste paradoks. Ali… Čini mi se da kod ljudî planine postoji jedna usredsrijeđenost na samu srž života. Dok se gradski čovjek opsesivno opterećuje manifestnim, spoljnim, površnim, trivijalnim, moji junaci brđani život žive i život misle. I nikad se ne prave da su neko drugi i nešto drugo. A i ta ograničenost izvora informacija, i sami kažete, jeste samo uslovna. Dio modernih tehnologija stigao je i do posljednjeg čobanina. Mobilni telefon, dakle saznanje svijeta. Ali, i čovjeka s kojim pričaju i informaciju koju slušaju sa televizije ili čitaju sa interneta na mobilnom – ti ljudi promatraju umom pronicljivim i prozorljivim! Brđanin ne prima stvari zdravo za gotovo. On je radoznao, kritičan, selektivan. On te u oko gleda i snažno proniče pričaš li mu istinito, pošteno, pravo. Nije kao gradski čovjek koji iz obilja trovačkih medija zadrto odabere samo jedno, pa urla, mlatara i politički jednoumî, kao uspaljeni pubertetlija. Čini mi se da gorštak, ma kako vam se činio jednostavan, ne nasijeda na banalnost i proračunatu manipulativnost (mnogih) današnjih medija.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 207, novembar 2022.

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno