Razgovarao S.A.
Foto Privatna arhiva
Svaki čovjek, gdje god se nalazio, ima svoje referentne tačke, mjesta koja ga određuju, čiji je on i koja su njegov neotuđivi dio. Za Vladimira Perovića to su Cuce, gdje je proveo djetinjstvo, Boka u kojoj se školovao do kraja srednje škole i Beograd gdje je završio filmsku i TV režiju i gdje živi. Ali, i brojna druga mjesta između nabrojanih tačaka, prostori i ljudi, život čije ogledalo, kako sam kaže, “razbija u komade”, a onda od odabranih segmenata stvara nove prostore i vremena, novi život, sa prepoznatljivim majstorskim pečatom.
Radi to opet, vrijedno, već mjesecima, širom Crne Gore, iskopavajući kockice života koje će naredne godine biti složene u dokumentarni filmski mozaik pod naslovom Ova dobra zemlja.
U kojoj je fazi realizacija filma?
– U poodmakloj. Film je zamišljen kao kreativni zbir neobičnih vinjeta o različitim ljudima, koje zajedno tvore neki viši, ili dublji rezultat i misao. Upravo smo pred kraj oktobra snimili posljednje dvije storije za ovu godinu, pa je preostalo da se krajem maja i početkom juna iduće godine snimi još svega nekoliko njih. A do tada, moraćemo uraditi dobar dio montaže, da ostanemo u zamahu, da uživamo u ljepotama pejzaža, ljudi i njihovih mini-priča, a i da snimljeni materijal ne čami i čeka u mraku.
Zašto je naslov Ova dobra zemlja?
– To je početak umnog iskaza jednog izuzetnog čovjeka iz mog filma Žeđ kamenog mora. Dušan Giljen Krivokapić, seljak iz Rokoča u Cucama, briljantan mislilac i orator, rekao je, nad skromnom njivicom u kršu i otvorenim ublom s koga zahvata vodu i pije: “Ova dobra zemlja i ova dobra njiva nas su upropastile! Da njig nije ondar bilo, i mi bi, kâ i drugi, pošli nekuđ u svijet, za boljijem životom.” E, taj iskaz, taj surovi paradoks mog divnog zemljaka, protresa me otkad sam ga čuo. On nosi gorku ironiju, jednu mjeru tihe sjete i, iznad svega, duboku egzistencijalnu zapitanost. Taj poluminutni insert staviću kao foršpicu za ovaj film, da sa tog mjesta duže traje u uhu i duhu gledalaca.
Da napomenem i ovo: sintagma ova dobra zemlja nosi ne malu dozu sarkazma. Jer ova dobra zemlja je – uglavnom ovaj dobri krš! Ali, lijepi krš! Mislim da ću uspjeti da to iskažem i filmski.
Da li ste, kroz decenije rada na dokumentarnim filmovima, decenije istraživanja različitih fenomena, dobili odgovor šta to ljude “drži” za određeni prostor?
– Iskreno, nisam. Cio život pokušavam da se uživim u osobeni svijet ljudi u surovom, najčešće negostoljubivom prirodnom okruženju, kakvo je i cucki krš u kome sam živio prvih sedam godina života. Šta je držalo i još drži te ljude, zašto su ostajali i kako su opstajali u ljutom kršu, u ćudljivoj planini? Dakle, ne samo neki daleki, nepoznati, nego i moji roditelji i moji preci. Iz krševitih zabiti uvijek sam se vraćao ushićen stamenošću bića jednostavnih brđana, čistotom njihovog moralnog i svakog drugog suda, dubinom njihovih promišljanja, zdravinom misli njihovih. Prosto zanijemim i posramim se pred snagom pronicljivosti kojom ti ljudi dotaknu samu srž bivanja, iz takvog okruženja i takvog života. I još više pred njihovom nesvakidašnjom sposobnošću da svoje misli sažmu i “upakuju” u moćne iskaze, često dostojne sentenci nekog filozofa. Ima među tim ljudima, izvjesno znam, čak i nepismenih, ali oni mišlju i rječnikom nadilaze fizički prostor svoga sela, brda, zabiti, i neosporno nadmašuju i mnoge školovane. A možda upravo tako, boreći se riječima protiv svega što im je usud dodijelio, oni u životnom okruženju uz tegobu pronalaze i ljepotu, dakle smisao, i prihvataju život takav kakav je, sa svim što on sadrži. Možda je baš to, otkrivanje ljepote, otkrivanje smisla, ono što ih je održavalo da vjekovima ostaju tu gdje jesu. Ostaje u meni zapitanost, i nisam ozlojeđen što nemam konačne odgovore. I baš zato moja zadivljenost i poštovanje za te ljude bivaju veći. Ja sam pred još jednim čudestvom života.
Pomenuli ste paradoks života jednog od vaših filmskih junaka. Da li je gorštačka umnost i rječitost paradoksalna s obzirom na to da dio njih nije bio u prilici da se obrazuje ili nije napuštao širi prostor u kojem je rođen i samim tim bio spriječen da bude informisan u onoj mjeri koju danas smatramo potrebnom? Kako objašnjavate mudrost tih ljudi?
– Na prvi površni pogled to jeste paradoks. Ali… Čini mi se da kod ljudî planine postoji jedna usredsrijeđenost na samu srž života. Dok se gradski čovjek opsesivno opterećuje manifestnim, spoljnim, površnim, trivijalnim, moji junaci brđani život žive i život misle. I nikad se ne prave da su neko drugi i nešto drugo. A i ta ograničenost izvora informacija, i sami kažete, jeste samo uslovna. Dio modernih tehnologija stigao je i do posljednjeg čobanina. Mobilni telefon, dakle saznanje svijeta. Ali, i čovjeka s kojim pričaju i informaciju koju slušaju sa televizije ili čitaju sa interneta na mobilnom – ti ljudi promatraju umom pronicljivim i prozorljivim! Brđanin ne prima stvari zdravo za gotovo. On je radoznao, kritičan, selektivan. On te u oko gleda i snažno proniče pričaš li mu istinito, pošteno, pravo. Nije kao gradski čovjek koji iz obilja trovačkih medija zadrto odabere samo jedno, pa urla, mlatara i politički jednoumî, kao uspaljeni pubertetlija. Čini mi se da gorštak, ma kako vam se činio jednostavan, ne nasijeda na banalnost i proračunatu manipulativnost (mnogih) današnjih medija.
Ljudi sličnih junacima Ove dobre zemlje je sve manje. Šta je bio Vaš motiv da se posvetite upravo njima?
– Divljenje. Fascinacija. Doživljaj njihove ljudske vrijednosti. I činjenica da oni oličavaju mnogo više od običnog života koji smo rođenjem dobili u zadatak.
Onda svakako spoznaja da toliko toga lagano, nepovratno nestaje. Naša nadaleko čuvena govorna kultura i prenošenje priče kroz vrijeme, s koljena na koljeno, od usta do usta. Sve je manje toga. I sve je manje onih starovremskih ljudi. S novim vremenom nestaje i onaj stari moral. Pa i predjeli se mijenjaju, čovjek ih mijenja, često nagore. A iznad svega, jaka želja da kroz pitoreskne portrete i pejzaže dosegnem i izrazim tu metafizičku vezu, neraskidivu spojenost čovjeka i pejzaža. Kao da čujem: “Pejzaž je moj portret. Ovaj kamen, ova planina, to sam ja. Nije važno moje zemaljsko ime i prolazna egzistencija na zemlji, ja sam – svi koji su u ovom pejzažu ikad živjeli.”
Na neki način biće to, barem ja želim da bude, mala filmska studija čovjeka s ovih prostora i njegovog osobenog etosa, etosa montanjara. Odnosno: poetska meditacija nad bićem čovjeka krša (čitaj čovjeka iz Crne Gore) i nad njegovim čudesnim trajanjem kroz vrijeme. U fokusu mi je maleni, ali ne bezvrijedni, ljudski mrav pod širokom kapom nebeskom, smisao postojanja, ljepota, veličina i dostojanstvo čuda zvanog život, sve to – naspram ograničenosti ljudskog prisustva u ovom svijetu, i protiv te ograničenosti. Ostavljanje nekakvog traga. Ljudsko postojanje bačeno u veliki zemaljski i svemirski prostor. Mikrokosmos i makrokosmos. Biće to kaleidoskop slikâ života, praćen razmišljanjima mojih brđana o mnogočemu: od običnog života, banalnih rutina, svakodnevnih poslova i muka, pa sve do dubljih misli o stvarnosti, svijetu, životu, čovjeku, trajanju, vremenu, vasioni, smislu postojanja…
“Dok se gradski čovjek opsesivno opterećuje manifestnim, spoljnim, površnim, trivijalnim, moji junaci brđani život žive i život misle. I nikad se ne prave da su neko drugi i nešto drugo”
Koliko tu neraskidivu vezu čovjeka sa prostorom osjećate na ličnom primjeru i koje su, geografski, Vaše sidrene tačke, ono što Vas određuje?
– Sve to me određuje, naravno, i tu vezu osjećam bukvalno svakom porom. I moram reći nešto što možda za nijansu više objašnjava moje, kako velite: sidrište. Prvih sedam godina u kršu, u Cucama. Dječja radoznalost, otkrivanje svijeta, prva začuđivanja i prve fascinacije. Iz tog perioda sjećam se, pokupio sam, na desetine, ili stotine, događaja, likova, riječi, boja, mirisa, zvukova, mjesta, znakova, a iz nekih kasnijih decenija, čini mi se, na mogu da izvučem maltene ni jedan jedini događaj! Uslijedila je, silaskom na more, Boka. Čudesni mediteranski fjord, dar nebeski, pred kojim i dan-danas treptim. I kad pogledam šta sam radio, šta sam stvarao (govorim o filmovima iz Crne Gore), to su: krš i Boka. U njima, iz njih, kroz njih i povodom njih, pokušavao sam da mislim svijet. Sa željom da slikama onoga što mi je blisko, najbliže, izrazim i nešto više, nešto što će kao svoje pročitati bilo koji čovjek i sa najudaljenije tačke zemaljske kugle. Da se našalim, jednostavno rečeno: partikularistički univerzalizam. Konkretnost i lokalnost, da se vrednuje svaka mala pojedinačnost, svaka osobenost, čovjek, kraj, narod, ali da se to nešto malo (a veliko!) ne izdvaja kao samo sebi dovoljno, da se ne precjenjuje i ne mitologizuje (čemu smo mi u Crnoj gori veoma skloni), nego da se istovremeno iskaže i njegovo pripadanje nečem većem, čovječanstvu, njegovo mjesto u vaseljeni i njegov trenutak u tihom hodu velikog vremena. I to je moje životno određenje i putokaz, moja lična religija, a istovremeno i stvaralački princip u umjetnosti, poetski kredo, pa ako hoćete čak i politički stav: partikularistički univerzalizam.
Koje teme i fenomeni, sem ovih o kojima smo pričali, Vas posebno zanimaju?
– Uf, mnogo je toga! Samoća, starost (Gospođica Pela), ljepota kreacije (Plodovi i raspukline – o Olgi Jančić; Molitva, urlik – o Draganu Jovićeviću Macoli), odnos prema prirodi (Simfonija; Breg), stradanje i dostojanstvo (Moj mali crni i veliki bijeli svijet; Golijan), čestitost moralnog stava (Saga o Samuraju i glibu), čistoća tzv. malog čovjeka (Lepi vazduhovi), ideološka iščašenost (Mali kvar na mojoj sjajnoj zvezdi), napor, pregnuće, postignuće (Zaveslaji), hendikep (Zvezdana prašina), odumiranje čitavih krajeva (Nestajanje), paradoksi stvarnosti (Da bude svetlost)… I nisam pobrojao sve teme. Naravno, nijedan film nije okrenut samo jednom od tih fenomena, u svakom se prepliće više njih. Ali, ja nekako živim s ubjeđenjem da ultimativna, ekskluzivistička usmjerenost na samo jedne teme nije dobra vodilja u umjetnosti. Svakako, nije ni svaštojedstvo! A u dokumentarnoj umjetnosti, vi prosto morate biti vječito otvorenih očiju, ušiju, uma, duše, otvoreni za sve, stvarnost je živa, čika vas, ali ne čeka, nekad je morate loviti odmah, nekad vi nju sačekujete i zaskačete! Vaš lični svjetonazor, filozofija, poetika, životno iskustvo, vaša usmjerenost u životu – sve to zajedno jeste neka vrsta fokusiranosti, vaše, te odatle slijedi i vjerovatnoća da ćete se lakše, brže i strasnije okrenuti ovoj a ne onoj temi, i sagledavati je ovako a ne onako. Dakle, kad vi, naoružani svim ovim što sam pomenuo, prepoznate vašu temu (vele da tema nađe autora, kao što autor nađe temu, a naravno i stvara temu!), kad zatreperite na neki poticaj iz stvarnosti, pa želite da odgovorite jer osjećate da o tome imate šta da kažete (a da nije banalno, očekivano, svakodnevno, na prvu loptu), i kad znate da to možete iskazati na vaš filmski način, iz vašeg ugla, onda se na tu temu ustremite kao jastreb na svoj plijen, i cio svijet se suzi samo na to.
Koji dio realizacije filma, od ideje, istraživanja, priprema, snimanja, montaže i na kraju samostalnog života filma, Vam je najdraži, najintenzivniji, šta Vas najviše ispunjava i zašto?
– Svaki dio ima svoje draži. Dok pišete, unaprijed se uživljavate u neke očekivane ili izvjesne, moguće ili vjerovatne situacije, ponašanja, karaktere, relacije, pokušavate da predvidite mnogo toga, kako bi stvar išla ka “kontrolisanom slučaju”, te da već, dok još nije ni snimljeno, u glavi stvorite neke ekspresivne i znakovite veze. To nosi i dozu neizvjesnosti i iščekivanja, jer ne znate da li će predložak koji upravo koncipirate proći neku komisiju koja odobrava početna sredstva za film. Ali, to je svakako slatka faza, drhtite jer tvorite, osjećate kako nešto nastaje, od vas i pred vama, još nije vidljivo, a živo je i sve življe. Kao velika tajna rađanja. Snimanje je opet posebno uzbuđenje. Ne samo zato što kad snimam u Crnoj gori, to su po pravilu divni, daleki i na svoj način egzotični prostori, pa je silna radost i samo biti tamo, a kamoli još i raditi nešto lijepo i kreativno. A onda kreće vatra: kako da re-kreirate, re-konstruišete ono što ste vidjeli na istraživanju, a ponekad i kako da ga neznatno dopunite, dogradite, domislite, preusmjerite, do-oneobičite… da izgleda stvarno, vjerovatno i moguće, a da je ipak prilagođeno vašoj sveukupnoj zamisli. Ili, da neku iznenadnost, incidenciju, slučaj koji niste predvidjeli ulovite na dostojan način, uklopiv u vašu zamišljenu cjelinu. I naravno, montaža. Prvo onâ na papiru, korak dalje od scenarija, kad već imate ideje kako nešto sklopiti, posebno ono što scenarijem nije bilo predviđeno. Divna radost otkrivanja novih i novih veza i mogućnosti, radost igre ravna dječjoj. Naravno, od filma do filma, od materije do materije, različit je stepen uzbuđenja. Ali, ključno je da je sve radost!
Filmovi, kažu, kada budu završeni, počinju da žive sopstveni život, često nezavisan od autora. Iznenadi li Vas katkad neko Vaše filmsko čedo?
– Iznenadi, kroz onog pravog gledaoca. Neka ne zvuči kao elitizam, ali često kažem da ako samo jednog čovjeka moj film takne duboko i tačno, vrijedilo je raditi i za njega jednoga! I protrnem od zadovoljstva kad vidim da je neko duboko zagrebao i da u mom filmu vidi možda i više nego ja! Pojavi se tako vanserijski pronicljiv i senzibilan gledalac, novinar, kritičar. Priđe mi, pozove me, ili napiše. Nikad neću zaboraviti ovo. Radio sam na BKTV. Iako televizija po difoltu gledaoce tretira kao retarde, simplifikuje sadržaje, uprosječuje umne napore i ekspresiju i bježi od kreacije, meni je tamo bilo pušteno da radim baš kreativne dokumentarce. Jedan od njih bio je Ura: divni, tada 78-godišnji, Božo Vujović svakoga dana ponavlja jedan osoben, naporan, naoko apsurdan ritual. Način na koji sam ja tu priču filmski uobličio pokrenuo je kritičara TV Novosti Milutina Mišića (a nismo se poznavali) da napiše fascinantan mini-esej, sa suštinskim sagledavanjem tog filma. Čovjek je pisao kao da je u moju dušu ušao! Zaslužuje da ga citiram u cjelosti: “Dokumentaristički zapis o čoveku koji starački teškim korakom svakog dana savladava kamenu stazu koja vodi iz Donjeg u Gornji Stoliv, ne bi li navio sat na crkvenom tornju, sadrži esencijalno lapidaran zapis o biću i ništavilu. Ta oda istrajavanju i odumiranju, preplitanju neumitnog ritma zupčanika starog sata sa odjekom staračkih koraka na kamenom usponu, ljudski i umetnički je upečatljiv i uzbudljiv zapis o usudu tog žilavog istrajavanja na surovom kamenu. Bilo da je reč o čvornovatim maslinama, žilavima starinama ili poslednjim danima napuštenih domova, vrtova i alatki koje se rastaču na mediteranskom suncu u zvonkoj tišini mediteranskog pejzaža. U tom svedenom a rečitom preplitanju, repliciranju i gradiranju zvukova i tišine, pronađena je efektna dramaturška potka za jedan dokumentaristički kratak a esencijalan esej o životu, čoveku i tlu na kojem bivstvuje.”
Dobitnik ste 111 nagrada na Međunarodnim festivalima, da li neku smatrate posebno važnom?
– Čudno je to, ali od jednog trenutka prestao sam da upadam u ono klinačko ushićenje kad stigne neka nagrada. Ali, lagao bih i kad bih rekao da sam ravnodušan. Ako se nečemu radujem to je još jedno i još jedno saznanje da je još jedan i još jedan žiri procijenio da još nešto i još nešto što sam uradio vrijedi. U žirijima sjede oni koji znaju šta je film, najčešće oni koji su i sami stvaraoci. E, to me raduje, kad ljudi od kojih me neki nisu znali prije toga, a neki ni poslije, dakle bez ikakvih ličnih razloga, odaju priznanje onome što su iščitali iz filma. A od samih nagrada, ne po važnosti, izdvojiću jednu koja nije beznačajna, ali svakako nije velika i glavna. U Sankt Peterburgu na festivalu Zeljonij vzgljad (Zelena vizija) prikazan je film Sin, sniman u zabiti mog cuckog krša, u kome jedna porodica stalno dobija kćerke, trećoj naravno daju ime Stanojka (ne bi li time, nekako magijski, zaustavili ženski porod i prizvali muškog nasljednika), pa se onda čeka četvrto dijete, nakon napetog iščekivanja rađa se sin, a proslavljanje tog rođenja njegove tri sestrice prate sa strane, sjetne, potisnute, osamljene, najednom nevažne. Za taj film sam tamo dobio Gran pri, a uz njega i Nagradu za optimističku viziju svijeta. Pazite: za optimističku viziju svijeta! Još nešto vezano za optimizam. Te godine sam na Barski TV festival poslao Uru i Sina. Obavještavaju me da je Ura dobila Specijalno priznanje za dokumentarac, ja pitam: A šta je sa filmom Sin, nije mi javljeno je li selektovan, znate to je onaj naš crnogorski problem sa favorizovanjem muškog potomka? Odgovor je bio dostojan one nagrade za optimističku viziju: “Sin!? Aaa, neeee, pa to smo mi odavno prevazišli!…” Naravno, odavno, čak tamo u 25. vijeku!
BIOGRAFIJA
Vladimir Perović rođen je 1955. na Cetinju. Završio je filmsku i TV režiju na FDU u Beogradu. Bio je asistent i predavač na predmetu Dokumentarni film na FDU u Beogradu, BK Akademiji i FDU na Cetinju. Bio je selektor na više festivala dokumentarnog i etnološkog filma, član brojnih međunarodnih festivalskih žirija i držao kreativne radionice i master-klas predavanja širom svijeta. Kao slobodni umjetnik realizovao je brojne dokumentarne filmove sa renomiranim producentskim i televizijskim kućama iz Srbije i Crne Gore, režirao više TV emisija i serijala. Član je Udruženja producenata i reditelja Crne Gore, Udruženja dokumentarista Srbije, Akademije filmske umetnosti i nauke Srbije i Udruženja filmskih umetnika Srbije. Za svoje dokumentarne filmove dobio je 111 međunarodnih nagrada na festivalima u: Srbiji, Crnoj Gori, Urugvaju, Hrvatskoj, Kataru, Kini, Italiji, Bosni i Hercegovini, Rumuniji, Estoniji, Sloveniji, Makedoniji, Grčkoj, Austriji, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, Francuskoj, Meksiku, Moldaviji, Mađarskoj, Makedoniji i Švedskoj.