Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Novinar Vlado Perović najviše voli kada ga predstave kao Ivinog tatu i Milkinog sina ili “onaj lošiji dio Igor i Vlado podkasta”. Nije ga jednostavno predstaviti jer ima mnogobrojna interesovanja. Urođena radoznalost i iskrena kritička misao, inspirisana svakodnevicom, rezultiraju zanimljivim statusima na društvenim mrežama, zbog čega mu često upućuju komplimente i smatraju da treba napisati knjigu. “Volim da pišem o stvarima koje mi se dešavaju. Pišem iskreno, bez želje da fasciniram, pa tu iskrenost, pretpostavljam, ljudi prepoznaju i cijene. Nekad i pretjeram kad se šalim na svoj račun, da bih nasmijao, ne da bih uzeo dva boda u gostima, nego da nekome, uslovno rečeno, olakšam taj trenutak, sat, dan. Pišem o sebi, jer mi je teško da pišem o drugima, osim kad želim da kritikujem ili pohvalim nešto što je trenutno aktuelno i skrene mi pažnju. Pun mi je inboks sličnih poruka, ljudi smatraju da su moji doživljaji i iskustva zreli za knjigu, ali, kada bih sve iskreno do kraja opisao, dočarao, mislim da bi to uvrijedilo, povrijedilo neke ljudi koji su došli, prošli, otišli iz mog života… A to ne želim. Ljudi koji me prate na društvenim mrežama su dovoljna ciljna grupa za ono što pišem i što me dotiče”, priznaje Vlado na početku razgovora.
Kako doživljavate društvene mreže?
– Smatram da su nam dale mogućnost, teren, da pokažemo koje stvari nas interesuju. Da nam pokažu kakvih sve ljudi ima, da budemo u kontaktu sa nekim ljudima sa kojima ne možemo da budemo iz milion razloga. Da saznamo mnogo toga, brže, bolje, sadržajnije. Meni su omogućile da imam mnogo više spoljnih uticaja, da vidim i “upoznam” neke lijepe i pametne žene, zahvalan sam što postoje. I društvene mreže, i žene.
Šta ste po obrazovanju, a šta po znanju?
– Završio sam gimnaziju u Nikšiću, bio sam loš student menadžmenta u Kotoru, počeo rano da radim u kladionici, želio da se što ranije osamostalim, da se oprobam u životu. Mnogi misle da se šalim kad kažem da sam zaboravio više nego što su mnogi naučili, zato što su moja interesovanja široka. Radoznao sam, u djetinjstvu sam dobio podsticaj da slušam muziku, gledam filmove, čitam, pišem, volim fotografiju, da se bavim sportom, pa je to nekako uticalo da znam mnogo “nebitnih” stvari, da sam u mnogim segmentima života solidan, ali da ne budem negdje i ekspert.
Da li ste oduvijek željeli da se bavite novinarstvom ili se desilo kao rezultat nekih drugih okolnosti?
– U jesen 2006. dobio sam priliku da postanem sportski novinar, na nagovor brata od strica, Vuka, koji je vjerovao u moje znanje. Volio sam sport, neskromno ću da kažem da sam u mnogim sportovima bio solidan, ali nijesam se zadovoljavao prosjekom. Volio sam televiziju, rano sam bio pod uticajem prvih satelitskih antena, kad sam dobio šansu da spojim to dvoje, mislim da sam iskoristio svoju šansu na pravi način.
Šta ste kao dječak željeli da budete?
– Rano sam počeo da čitam, “pozajmljivao” knjige iz kućne biblioteke, pronalazio se u likovima iz romana Konana Dojla, Karla Maja, Karlosa Kastanede, gledao vesterne. Tata je bio rok bubnjar, imamo i danas lijepu kolekciju ploča, pa sam čekao da moji odu iz stana, ja uključim gramofon, slušam Pink Flojd, Zapu. Bio sam rasporen između ideja da postanem detektiv, avanturista ili rok zvijezda. Kada sam shvatio da ne umijem da sviram i pjevam, da zbog sankcija, ratova, finansijske situacije mogu najdalje do Kotora, do đeda i babe, okrenuo sam se realnijim varijantama.
Da li je lako biti sportski novinar u Crnoj Gori i po čemu se razlikujete od evropskih sportskih novinara?
– Ako želite da bude copy/paste sportski novinar, onda je lako. Imate određene riječi koje vrtite u krug, ne zamjerate se nikome, ne pokazujete kritički stav, onda to ljudima izgleda kao lagano zarađen novac. Ukoliko želite da saznajete nešto novo, da zagrebete u suštinu, ako želite da se pojavite na nekom velikom takmičenju, upoznate nove ljude, kolege, napravite dobar intervju, napišete kolumnu koja će da skrene pažnju, onda nije lako. Od kolega iz Evrope najviše se razlikujemo po platama, a i nijesmo uvaženi kako bi trebalo. Radimo isti ili sličan posao za mnogo manje para i naša uloga u društvu je svedena na minimum. Zbog ovih koji imaju lako je to osjećaj, sjede kući i kritikuju, stvara se utisak da naš posao mogu svi da rade, samo ih, eto, nije volja. Potpuno je suprotno, jer svaki zarez, svaka riječ, sve napisano ili izgovoreno u TV programu je pod lupom javnosti, koja laički prati sport i smatra da je to dovoljno da se kritikuje ova profesija.
“Svaki zarez, svaka riječ, sve napisano ili izgovoreno u TV programu je pod lupom javnosti, koja laički prati sport i smatra da je to dovoljno da se kritikuje novinarska profesija”
Jeste li razmišljali da karijeru nastavite u inostranstvu?
– Maštao jesam, ali za tako nešto prvo treba da dobijem konkretnu ponudu. Imao sam odličnu saradnju sa TV Arena Sport dvije godine, komentarisao utakmice crnogorske fudbalske lige za gledaoce u regionu, imam savršena iskustva, lijepu razmjenu znanja i iskustava i žao mi je što nije duže trajalo. Za neke specijalizovane fudbalske sajtove pišem najave crnogorske lige na engleskom jeziku, zatim najave italijanske Serie A i Bundeslige. To je vrlo dinamično, poučno, tjera me da svakog dana naučim nešto novo.
Znate li da prepoznate da će neko biti npr. veliko fudbalsko ime i od čega to sve zavisi?
– Da prepoznam da li neko ima smisla za igru, to mogu. Da bi neko postao veliko fudbalsko ime, postoji mnogo preduslova koji moraju da se ispune. Kreće od genetskog koda, porodice, karaktera, temperamenta, volje da se uči i napreduje, tu su ogromna odricanja, sati treninga, razgovora, pričanja, slušanja. Da bi uprli prstom u nekog i rekli iz punih usta – to je to, morate mnogo da se bavite njim. Da kažem da ima nešto mogu poslije 15 minuta. Dobro snalaženje u vremenu i prostoru je bitan preduslov, prepozna se lako, ali nije jedini da bi neko dotakao vrh.
Za sportske novinare kažu da najviše uživaju u svom poslu zato što gledaju utakmice koje bi inače gledali, samo ih još plaćaju za to. Koliko ima tu istine?
– Morate mnogo da volite nešto da bi mu posvetili toliko vremena. Danas, sa pojavom specijalizovanih sportskih tv programa, možete 24 sata da gledate sport, ali to nije dovoljno ako sport ne analizirate po širini i dubini, pokušate da shvatite kako, zašto i zbog čega je neko prvi, a neko posljednji. Mislim da bi svi bili sportski novinari da je to tako lako, kao što bi svi bili i glumci i fudbaleri, a evo danas i političari. Daleko je to od istine.
Šta Vama najteže pada u poslu?
– Osjećam da sportski novinari nijesu cijenjeni koliko bi trebalo. Jednostavno, živimo u hard core političkom društvu, gdje sport i nije neka vijest, osim ako naši ne pobjeđuju, stalno ili makar često. Zato što mi ne volimo sport koliko volimo pobjednike i da nađemo nešto što nas povezuje sa njima. Generalno, zabava i sport, nijesu in, tako da i mi služimo da nas ima, ali često mislim da više smetamo, nego što neko misli da smo dobri u tome što radimo. Crnogorski sportski novinari su dobri, zaslužuju i veću pažnju i da se njihovo mišljenje više cijeni i uvažava.

Od koga ste učili posao? Slušate li savjete drugih i volite li da ih dijelite?
– Gledao sam mnogo sporta preko satelita, volio sam emisije o američkim sportovima, taj stil mi je blizak, ukrštanje mišljenja, iznošenje stavova, iskreno i da vas razumije svaki gledalac. Učio sam od koga sam stigao, počeo u kancelariji kod Vuka Perovića i Sabrije Vulića, nastavio praktičan rad kod Vlada Jovićevića. Kasnije upijao sve što sam mogao od ljudi koji su bili pored mene i imali strpljenja da razmijenimo mišljenja. Od spoljnih faktora, volim da slušam Edina Avdića. Ta doza znanja i duhovitosti mi je duševna hrana, čovjek ima moju talasnu dužinu i obavezno ga gledam kad je na TV-u, o čemu god pričao. U startu mi je mnogo pomogla i Rosanda Kovijanić, koja je “peglala” moj akcenat i dala mi vrijedne savjete koji su uticali mnogo na moje samopouzdanje.
Savjete čujem, saslušam, ali čini mi se da je sada kasno da se mijenjam. Sada je sve do mene, moje koncentracije, želje, volje. Nikada nijesam nikoga kopirao, to bih savjetovao i svakog sljedećeg ko poželi da se bavi sportskim novinarstvom. Morate da imate nešto svoje, što vas razlikuje od mase. Ne na silu, nego taj X faktor koji će vas odvojiti od ostalih. Ne volim da se miješam u tuđe živote, kad me neko nešto pita, rado ispričam svoja iskustva.
Kako savjetujete ćerku, voli li ona sport?
– Iva živi sa majkom, mi smo vikend ratnici i to vrijeme pokušavamo da iskoristimo da što više pričamo, da objasnimo jednom drugom šta nam se sviđa, šta nas muči, šta možemo da zgrabimo sada, na šta moramo malo da čekamo. Iva voli da crta, trenutno su u centru pažnje i lego kocke. Mašta kao i svako dijete, traži odgovore na mnoga pitanja, punu koncentraciju, ali nije ljubitelj sporta. Ne želim da je forsiram u bilo čemu, ja sam tu kao Siri ili Aleksa, Bejmaks, personalni asistent, neko ko će pokušati da pronađe prave odgovore. Sa Ivom sve ima smisla i sve je lakše.
Šta je Vaš životni cilj i, pored sporta, koja su još Vaša interesovanja?
– Do prije nekoliko godina želio sam da omogućim da moja ćerka ima lakše odrastanje i život nego što sam ja imao. Da se školuje u inostranstvu, da ispuni svoja maštanja. Bio sam mnogo opterećen tim, uticalo je to mnogo na moje stanje uma. Kada sam shvatio da to nije realno, želim samo da sam tu, da je gledam kako raste. Volio bih da sam interesantan nekoj lijepoj i pametnoj ženi, makar koliko i ona meni. Želio bih da komentarišem neke utakmice, da dođem u situaciju nekome da pomognem, to me gura. Moja interesovanja su raznorodna. Mogu u isto vrijeme da gledam film i dvije utakmice, slušam muziku i pričam o smislu života. Borim se između, mnogo sam lijen i hiperaktivan, otkako znam za sebe.