Život i smrt, dobro i zlo, vjera i nada, suštinski su se stopili sa sloganom 22. Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti – Preispitivanja. Predstava Voz po tekstu Komraka Makartija, u izvođenju maestralnog Sergeja Trifunovića i smirenog i izražajnog Voje Brajovića, koji potpisuje adaptaciju i režiju u produkciji Zvezdara teatra, emocionalnom uvjerljivošću još jednom je potvrdila da pozorište može da mijenja i svijest i svijet. Voz je filozofska drama o dva muškarca koji se slučajno sreću na željezničkoj stanici. Crni, nekad grešnik potom vjernik, i Beli, suicidni profesor i ateista, likovi sučeljeni u različitim životnim i filozofskim stavovima u dvočasovnoj interakciji s publikom traže odgovore o smislu ili besmislu, života i smrti. Predstava koja je zamislila gledaoce regiona, izvedena oko 100 puta, laureat brojnih nagrada, ovoga puta bila je povod da se Voji Brajoviću dodjeli nagrada “Miloš Šami” za doprinos umjetničkom kvalitetu HAPS-a, koji je i ove godine organizovan u Dvorani Park, u saradnji Javne ustanove kulture Herceg fest i Hercegnovskog pozorišta.
Sa Vojom Brajovićem i Sergejem Trifunovićem razgovarali smo nakon više nego uspješno izvedene predstave u Centru za kulturu Tivat.
Koliko Vas je film The sunset limited podstakao da se vratite ovom klasiku i napravite predstavu Voz?
Voja: U tom filmu vidio sam nešto što ima razloga da postoji i što bi trebalo prikazati našim gledaocima. Smatrao sam da je to nešto što ima nekakav nastavak ili je replika nadgradnje jedne predstave, koju smo imali privilegiju da igramo – Posetilac Erika Emanuela Šmita, a koju nismo više mogli da igramo u Ateljeu 212 zbog puta koji je bio određen Draganu Nikoliću. On je igrao Boga, a ja prvosveštenika ateizma, Sigmunda Frojda. I kad je to djelo Komraka Makartija bilo prevedeno i pristupačno u cjelosti, ta novela u dijaloškoj formi, kako je Makarti naslovio, prepoznao sam to kao nešto što ima razloga da postoji i što volim da igram. Pa da li je to Šekspir ili Eshil, Njegoš, Sterija, svejedno, ali svako djelo koje se prikaže mora da ima neki cilj. Zato uvijek kažem da je umjetnost događaj nepredviđenog oblika. To i jeste nešto što nas na neki način odvaja od ostalog života na planeti, a to je da imamo svijest da pravimo nešto što je duhovna nadgradnja. Čini mi se da je ovo djelo iznad svih političkih aktuelnosti. Svaki učesnik u ovoj predstavi ima jednu svijest više i iznad je onoga što ga okružuje, iznad političkih angažmana, pojedinaca, iznad raznoraznih košmara koji nam život čine nesnosnim. To je bilo moje polazište u svemu tome i evo već godinu i po živimo sa tim tekstom, zajedno sa onima koji nas gledaju. Podvig je odigrati skoro dvočasovnu filozofsku raspravu i zadržati pažnju. Zato imamo podstrek i veliko zadovoljstvo.
Vi u predstavi igrate anđela spasitelja jednog samoubice. Kako vidite njihovu borbu i koja poruka proizlazi iz tog sučeljavanja mišljenja?
Sergej: Poruke nema. Što bi rekao Šon Pen, kad hoću da pošaljem poruku uzmem telefon. Nijedan pravi veliki komad nema poruku. On je tu da postavlja pitanja i da začne da se u vašoj glavi dešavaju odgovori. Ovaj komad nudi dvije opcije, i jedna i druga su vrlo jako argumentovane, a mislim da se bipolarno nalazi u svakom čovjeku. Sasvim je sigurno da je gospodin Komrak Makartni, koji sada ima 83 a imao je 78 godina kada je pisao ovaj komad, neko ko se na kraju puta sudara s tim. To je potpuno eklatantno. Što kaže jedan moj drug iz Sarajeva “jarane, ja sam potpuno između ove dvojice”. I svi smo. Ova predstava ne govori šta je pametnije i šta je bolje. U svakom slučaju, niko nije depresivan izašao sa ove predstave. Daje veoma mnogo argumenata za život.
Zašto ste se odlučili za ovu glumačku postavu, za Sergeja?
Voja: Moram da priznam da je bliže mom temperamentu i toj igri bez štednje da igram drugu ulogu, ali onda sam shvatio da nemam adekvatno rješenje za nosioca cijelog problema. Nosilac radnje jeste Crni, ali problem donosi Beli, profesor. Imao sam ideju da to vas, kao učesnike, treba da privuče raznoraznim neočekivanim stvarima i darovima, a to su svirka i pjevanje. Onda sam se odlučio za tog neobuzdanog, violentnog glumca u životu i radu, koji ima fantastičan sluh, fantastično pjeva, može svašta. On prođe pored klavira i svira klavir, ode u Ameriku i govori engleski, a nikad nije učio ni klavir ni engleski, svira gitaru. Ta energija, ta nesvjesna odbrana svog talenta, on to ima u neviđenoj količini. Kad sam mu rekao da pročita tekst, Sergej je bio oduševljen i tu je vidio šansu da se vrati pozorištu. Mene nije zanimala režija, da se upisujem kao reditelj, već sam shvatio da bilo kog reditelja da odaberem, a da mu namećem svoju ideju, da ga na taj način i poništavam i ponižavam. I sam uzeo to da radim iako je vrlo nezahvalno što ne vidim sebe, a onda je za glumca jako loše i porazno ako igra i gleda sebe sa strane. Mora da bude unutra.
Nakon sedam godina Voz Vas je vratio pozorištu od koga ste u jednom trenutku odustali. Šta Vas je to dotaklo u Makartijevom tekstu?
Sergej: Nisam nikada odustao, maknuo sam se od pozorišta da ne bih pristao na tu vrstu površnosti s kojom sam se sudarao. Suštinski nikada nisam odustao. Maknuo sam se da sačekam momenat za nešto vrijedno. Uvijek sam govorio dajte mi neke riječi vrijedne za izgovoriti na sceni. I konačno mi je ih je Bog poslao. Pročitao, suze krenule i rekao sam to je vrijedno izgovaranja. To je najbolje što bih mogao da kažem o ovom tekstu. I to me je vratilo i suštinski mi dalo energije, napunilo baterije i inspirisalo da ostanem u pozorištu i dalje kopam za takvim stvarima.
Da li ste kao glumac imali zamjerke sebi kao reditelju?
Voja: Pokušavam da se lišim toga i sada poslije skoro 100 igranja. Vidim nešto što bi trebalo da bude drugačije, ali onda bih dok igram trebalo da stanem i to zabilježim i onda da sutra kažem ili njemu ili sebi. Sergej je veoma darovit i on to zna. Kada se osjeti da popušta pažnja zbog tempa i ritma i kako to podignuti na viši nivo zanimanja, na veći spoj između gledalaca i nas, to su tehničko zanatske stvari koje su poslije toliko godina igranja meni bliskije i prepoznatljivije nego njemu.
Kako ste se s Vojom nosili u partnerskom smislu, a kako kao s rediteljem?
Sergej: Voja je čovjek koji mnogo zna o pozorištu i rijetko koji glumac tako dubinski čita tekst, na više nivoa. Međutim, problem je bio što je u isto vrijeme režirao i bio na sceni. U tom smislu u početku je bio loš partner jer se nije bavio glumom, odnosno sobom a što je veliko dostignuće za Voju Brajovića, nego se bavio režijom, odnosno mnome. I iz mene je uspio da izvuče svašta, i ono što nisam znao da imam. Ali u jednom trenutku sam rekao alo, čovječe, počni da glumiš više! Ali on je stalno imao ono šizofreno, pola je bio na sceni, a pola je bio onaj što gleda kako to izgleda, dok se konačno nije opustio i ušao u to. Onda je sve maksimalno zaživjelo. Stvarno je bio nesebičan, u smislu da se stvarno skoncentrisao na mene, za moj ukus čak i previše. Kad je počeo da igra sa mnom bilo je sve u redu.
Rekli ste da ovo nije predstava nego deistička rasprava?
Voja: Predstava je deistička, odnosno to je filozofska rasprava. Razmišljajući o tome, u svojim poznim godinama sam saznao šta je deizam. Deizam je filozofski pokret kojem su pripadali Volter i Gete, i to su ljudi koji prihvataju one koji smatraju da je Bog tvorac, ali da se ne miješa, ne interveniše, niti odmaže niti pomaže. Dakle, oni jesu vjerujući, ali ne postoji ništa što ih može odvesti u bilo kakvu dogmu ili rituale, bilo šta. Crkva se na njih nikad ne obrušava, niti ih pominje niti ih slavi. Dijele se na one koji su mišljenja da ne postoji ništa osim smrti i one koji smatraju da je energija neuništiva. Posebno me je zanimalo da ljudi slučajno poslije gledanja, učestvovanja u predstavi ne odu depresivni. Da ne bude ono što Crni kaže Šta, ti misliš da neko kome je pun kufer stvari treba da se ubije, a Beli odgovara – Da. Bilo me je strah da ljudi ne pomisle da je to neka poruka. Nije, jer svijest o tome pobuđuje kod ljudi svijest o vrijednosti življenja. Čak su i neka sveštena lica bila oduševljena, poslije predstave ostajali smo u dugim razgovorima. Pitam jednog od mitropolita da li je jeres kada Sergej kaže nema šanse da čovjek bude Isus, niti ima šansi da Isus bude čovjek i da je to možda neka jeres? On odgovara da jeste, ali to kaže takvim načinom da se to ne može napisati, jer hoće da kaže pa da, pa šta? Ali, ne kaže – nije. I to nam je jako zanimljivo. Imam tu ideju da se ni u otvorenom prostoru ne može izaći, da i u otvorenom prostoru možeš biti zatvoren, kao kod Bunjuela. Nemojte misliti da sam ja neki duboki mislilac, ali mi u ovom mom razmišljanju padne na pamet da je sve na nivou intuitivnosti, i da su možda ta dva lika iz predstave dva anđela. Jedan je posvećenik, a drugi razmišlja i opominje…
Svi nosimo svoje strahove, razočarenja, neshvaćenost, ali odgovor na pitanje otkud toliko nesreće možda ste najbolje dali pitanjem koje očitava nesrazmjeru i sve problematizuje. “Šta imaš, šta želiš i šta na kraju dobijaš?”
Sergej: U originalnom tekstu je šta imaš a šta želiš, ali je meni bilo logično da dodam i šta dobiješ na kraju. Ona jeste za promišljanje i razmišljanje. Evo, recimo, taj moj lik, on je čovjek koji je ubio čovjeka, on je čovjek sa dna kace iz nekog geta. Završio je u zatvoru i tamo ubio još jednog čovjeka. I sad imate momenat gdje on kaže da je imao dva sina, da su oba mrtva i mi ne znamo šta se desilo s njegovom djecom. I on na kraju pita profesora šta je najgore što se njemu desilo, da li je gledao kako mu djeca umiru na oči? Dakle, i pored svega toga što mu se desilo, on nalazi nevjerovatnu snagu da na kraju svakog teškog dana i dalje ima razloga da vjeruje. To je priča o Jovu koja nije slučajno citirana u ovoj predstavi. Jov je neko ko je ostao bez svega. I dalje je govorio, vjerujem. Čovjek se osim empatijom determiniše i količinom vjere. Uzrok svih naših nezadovoljstava je što gledamo koliko nam je čaša prazna, a nikada ne gledamo koliko vode ima u njoj. A to bi trebalo da bude početak, da budeš zahvalan što je čaša polupuna. Lako je dopuniti i sve se samo umnožava, a ako je poluprazna i dalje će se prazniti. To su oni vječiti nezadovoljnici kojima se nezadovoljstvo umnožava, umjesto da razmnožavaju zadovoljstvo. Uvijek imaš neki razlog da nastaviš dalje, ma šta to bilo. Onog momenta kad ga nemaš, više nema ni života.
Ta dva po svemu različita čovjeka, s potpuno različitim vjerovanjem, jedan koji vjeruje u Boga i vječni život, i drugi koji vjeruje u ništavilo, konačnu smrt… Djeluju kao da su obojica u pravu?
Voja: Ne samo što jedan vjeruje u Boga, to je bez dileme, nego on vjeruje u njegovu moć. Vjeruje da će on dati vječni život bez ikakvog zazora. I ti možeš imati vječni život, on kaže. Mada ima jednu vrstu upozorenja, ali ja time nikada neću da opterećujem Sergeja. Jer Beli kaže: Ne možeš da daviš svoga brata, jer ako daviš svoga brata on ti neće dati vječni život. Možeš da imaš vječni život, ali šta ako ga nisi zaslužio… Ima mnogo stvari oko kojih se pletu razna razmišljanja.
Kako u ovako surovim uslovima gdje se sve, a posebno uspjeh, bazira na egoizmu i potiskivanju drugog, pronaći u sebi to čovjekoljublje, tu empatiju kojom obiluje ovaj komad?
Sergej: Ključna riječ je empatija, ona je ta koja nas dijeli od stonoga i hrastove kore. Čitao sam fantastičnu priču da su negdje u Africi sedmorica mladića silovali djevojku i desilo se nešto što niko nije mogao da zamisli. Uletio je lav koji ih je otjerao a onda čuvao djevojku dok nisu došli drugi ljudi da je spasu. To je priča u kojoj ljudi ispadaju životinje, a životinja veći čovjek od ljudi. To je fascinantno. Vrijeme u kome živimo je prilično depersonalizovano, dehumanizovano. Ovo je vrijeme koje više nego i jedno ikada ima blagodeti tehnološkog razvitka, a koje je kao duhovna regresija u svakom smislu donijelo odsustvo empatije. Čovjeka kao broj, čovjeka kao sredstvo da se dosegne neki cilj, novca kao prioriteta, nenormalno gaženje preko svih ljudi i, naravno, odsustvo svake empatije. Ovo je predstava koja je iznad politike, koja nam je svima na ovim prostorima pojela sav mozak i otrovala nas, izvan je svih banaka koje nam uzimaju ovo malo bubrega što nam je ostalo i mislim da je potpuno, ogoljeno vraćanje ljudskom, što čovjek zapravo jeste. I to je njena najveća vrlina. Čovjek je empatija, i to se više puta kaže u ovoj predstavi. Čuvar svog bližnjeg. Te ruke koje treba da drže vječni život ne treba da dave brata. Ono što je rekao Hemingvej citirajući Džona Dona u predgovoru knjige Za kim zvona zvone da nijedan čovjek nije ostrvo, samo po sebi cjelina, ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje i tako dalje… Znači svi mi postojimo isključivo u interakciji sa drugim ljudima. To je na kraju krajeva priča o glumi. I toliko vrijediš koliko postojiš u interakciji s drugim ljudima. Ni jedan glumac nije sam po sebi gluma. Ni Marlon Brando, ni Robert De Niro ni Voja Brajović ni ja, nego je to prosto ono što se dešava dok vi razmjenjujete nešto s partnerom, onaj interaktivni prostor između vas, to je gluma. I što više tog između vas ima, ta gluma je značajnija i bolja, dublja, veća.
Toliko se uživite da zaplačete na sceni.
Sergej: Gluma je drugo stanje svijesti, to više i nisu moje suze.
Gotovo svaki čovjek je bar jednom u zapitanosti o smislu, suštini života, čovjekoljublju, empatiji, mizantropiji?
Voja: Ta zapitanost nas čini različitim od cjelokupnog životinjskog svijeta, tih, kako kažemo, nesvjesnih bića koja žive instinktom. A Njegoš se pita “Je li instinkt al’ duhovni vođa, ovdje ljudsko zapire poznanje”. On ga zapečati kao pitanje. Vrlo je moguće da ogroman broj ljudi, možda srećnijih, žive instinktom.
Makarti reče najgore je duhovno bankrotstvo. Da li ste i Vi tog mišljenja?
Sergej: Nekako najgorim smatram ono što je Gospod rekao da je najgore, a to je malodušnost. Imate u kapitalnom djelu najvećeg pisca ikada, po mom mišljenju, Dostojevskog, Zli dusi, kad dođe taj apatični, moćni supermen u liku Stavrogina kod oca Tihona i citira Otkrovenje Jovanovo, gdje se kaže “Imam na tebe što si ni studen ni vruć, o da si studen ili vruć, budući da si tako mlak izbljuvaću te iz usta svojih”. Zato je najgora apatija, malodušje je najgore moguće stanje. To čak nije ni duhovno bankrotstvo, to je svjesna odluka da se bude ništa. Svi mi padnemo, može i to biti bankrotstvo, u jednom nam se trenutku čini da smo ostali bez ičega. E sad, koliko se neko izbori s tim tolika je njegova vjera, ali ljudi koji su riješili da se ne bore… To je najveći grijeh.
U predstavi se i kaže da što je čovjek kulturniji da je nesrećniji. Da li je?
Voja: To je prva priča u Bibliji. Rajski vrt, znanje uništava ljudski duh… To su već biblijska upozorenja, ili religija i postoji zato da bi čovjeku olakšalo tu opasnost od razmišljanja. Možda sam pregrub, pogotovo za ljude koji su religiozni. Pravim razliku između vjerujućih i religioznih. Religija vas opredjeljuje, čini da nekad više mrzite nego volite, da idete da ratujute ili ne znam već šta… A vjera je vaša stvar. Ima tu i replike na Sartra i taj postegzistencijalistički odnos. Ali, ja sam ipak samo glumac (smijeh).
Rekli ste jednom da ova predstava počinje tek kada se završi. Zašto?
Sergej: Zato što zapravo počinje u glavama ljudi onog momenta kada je završena. Rekao sam to na konferenciji za štampu prije nego što smo izašli na premijeru. I tako je i bilo. Ko god je gledao predstavu mi je rekao istu stvar, da tek tada počne da se kuva u glavi šta se tu u stvari desilo. Ne volim da kažem da je to filozofska predstava, pošto je filozofija nešto drugo, ovo je jedan teozofski triler i definitivno razlog za promišljanje. Ona je samo povod za promišljanje. Mnogo ljudi mi je reklo da razmišljaju o predstavi i dvije nedjelje poslije. Ima dosta ljudi koji predstavu odgledaju više puta pošto ne mogu da pohvataju sve informacije. Mi to namjerno brzo igramo, inače bi nam vjerovatno trebalo četiri i po sata, a gledaoca treba ščepati za vrat i ne dati mu da diše.
Kuda dalje ide vaš Voz?
Voja: Samo da budemo živi i zdravi. Pozorište je jedna ezoterična stvar, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš i ono ostaje da postoji samo u sjećanjima onog koji gleda. Mislim da je predstava ostavila utisak kod svakog ko je gledao. Umjetnost je incident, tajna koja osmišljava život.
GRACIJA 105/maj 2017.
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Zvezdara teatar
