Razgovarala Danijela Đonović
Foto Miloš Samardžić
Vojislav Vojo Kilibarda, magistar slikarstva i muzejski savjetnik, urednik je likovnih programa i dizajner u JUK Herceg fest Herceg Novi. Ovaj umjetnik nemirnog duha, koji eksperimentiše, “traga, igra se, i kreće od životnog ka umjetničkom i od umjetničkog ka filozofskom”, priredio je desetak samostalnih i učestvovao na više kolektivnih izložbi te za svoj rad dobio više nagrada. Na ovogodišnjem Hercegnovskom zimskom salonu, najznačajnijoj likovnoj smotri u Crnoj Gori i regionu, koji je organizovan u sjenci korone na temu – Dilema, ravnopravno s umjetnikom Davidom Delibašićem, autorom djela Bez naziva, nagrađen je prvom nagradom za djelo (U)krug(u), čime je zavrijedio pravo izlaganja u renomiranoj Galeriji Josip Bepo Benković.
Na temu Dilema, kojom je selektorka Kristina Radović definisala koncept ove manifestacije, odgovorili ste četvorosmisleno – naslov rada (U)krug(u) se čita kao krug, ukrug, u krugu i krugu. Zašto sliku prati ovakva igra riječi?
– Simbol univerzalnog, kosmičkog i ličnog. Poruka vječnosti, početka i kraja. Od jezgra atoma do najudaljenijih svemirskih tijela, sve priča jezikom kruga. Beskonačno: (u)krug(u). U(krug)u je i igra. Bezazlena, dječija (ringe ringe raja) i ona koju igramo kada navučemo odijelo mladih, srednjovječnih i starih (narodna kola, zajednička i lična u kojima se hvatamo za ruke samo s odabranima ili ostajemo sami sa sobom). U Matisovom Kolu, Igri, Plesu, djelu od kojeg je krenulo moje promišljanje rada Krug kojim odgovaram na temu – Dilema, sadržano je sve. Tu je početak na koji je naslonjen kraj (realizacija) proistekao po uzoru na hrabru intervenciju slavnog Marsela Dišana na štampanoj reprodukciji Leonardove Mona Lize. Krug-kolo-igra; ljudi ili pojedinac. Po diktatu savremenosti multipliciran čovjek sa svom svojom energijom, emocijama, formom, stavovima, svijetlim i mračnim stranama, okružen naizgled prazninom (tama), ali prazninom koja može biti i scena (pozorišna) i ona životna. Poprište svega što život znači. Dileme? Kako, za koga, s kim igramo? Želimo li, zaslužujemo li mjesto kolovođe, sredinu ili začelje? Hoćemo li pokrenuti drugu, drugačiju igru? Znamo li da je kreiramo i vodimo? Ne gledamo, ne čujemo, ne govorimo, ili: vidimo, čujemo, kažemo (pobuna ili kazna)! U krugu kraja nema. Dileme – ostaju! Evolucija čovjeka prati nit (ne)savršenstva kruga, kroz Galilejevo “ipak se okreće” do Arhimedovog vapaja “ne dirajte moje krugove”.
Vaš rad je na neki način omaž Henriju Matisu i slici Ples, Kolo, Igra, ali i postupku koji je u radu prvi primjenjivao Dišan. Kako objašnjavate ovaj izbor?
– Povod ovom radu je bila tema Salona – dilema. Matis i naziv njegovog rada Ples su uzrok od koga sam krenuo. Da li je to ritualni, zamišljeni ples ljudi, nestvarnih bića, vila, nimfi i kakva je ta igra koju igraju? Dišan je za mene posljedica, jer kao i on na fotografiji Mona Lize, kojoj je dodao brkove i potpuno promijenio njeno značenje, na kompoziciji sličnoj Matisovoj intervenišem, ali pričam svoju priču. Radim to kroz pet istih likova ili sa samim sobom. I tu se postavlja pitanje kakva je to igra? To je biće koje se igra, igrač je samo dio, čestica u kosmosu – homo ludens. Tako sam se ja igrao, a igra je vrijednost ljudske egzistencije, otpor je represiji i unifikaciji.
Čini se da je Vaš čovjek, kao i svi mi, u začaranom krugu. Snažnom, crvenom linijom jasno kazujete: ne čujem, ne vidim, ne govorim, Sugerišete li to odnos savremenog čovjeka prema svakodnevici?
– Tačno čitate namjeru, poruku ovog rada. Čovjek danas najčešće ćuti, ne čuje, ne vidi, trpi i to je reakcija na stvarnost. Žmurimo pred nepravdama i problemima. Ne nalazimo čvrst oslonac ni u sebi ni u društvu. Otud se lik sa mog rada samo jednom nogom čvrsto oslanja na tlo. Drugi kao da lebde nad svijetom stvarnosti. I to se može dvojako tumačiti, ili ne želimo suočavanje sa svijetom kakav jeste ili smo u zamahu čiji ishod ne znamo. Nasuprot tome snažan je svaki stisak ruku.
Kombinovana tehnika podsjeća na muzički kontrapunkt, dio kompozicije koji se jednom melodijom stapa u harmoničnu cjelinu sa više drugih samostalnih melodija, a neobičnost je da je u potpisu Vašeg umjetničkog djela navedeno desetak imena.
– Volim i u umjetnosti kolektivni čin – takav sam kakav jesam. A kombinovanu tehniku biram jer volim da istražujem. Za rad Krug dobio sam u različitim fazama rada podršku prijatelja i saradnika, otud njihova imena i u Katalogu Salona ispod mog rada, a sa zahvalnošću ih pominjem i u ovom razgovoru, to su: Vanja Berberović Šuberić, Ljiljana Marinović, Gordana Porobić Krcunović, Vitka Vujnović, Miloš Zečević, Miroslav Bisenić, Vesna Vukićević, dr Vjeroslava Slavić i Ina i Rajko Vikalo. Timski sam igrač, a možda je to posljedica saradnje u pozorištu u kome još jedino nisam režirao, iako je to moja velika želja. Dirigent u svemu ovome mora da postoji i on potpisuje autorski rad.
Ove godine ste nagrađeni učesnik, dok ste 2018. bili selektor Hercegnovskog zimskog salona. Da li je teži umjetnički ili selektorski zadatak?
– Oba zadatka su podjednako teška. Kao selektor imate odgovornost prema izboru koji napravite. Da li je baš taj izbor pravi odgovor na koncepciju koju ste odredili. Izbori nas uvijek stavljaju pred dilemu koja ostaje otvorena i kada zaokružimo 20 ili 25 učesnika Salona. Kao umjetnik odgovorni ste prema svom radu. Nije lako predstaviti sebe, stav koji imate o određenoj temi, posebno kada kao ja u umjetnosti ne pristajete na kompromise. Spremniji sam i da šokiram, pa i da za svoj stav na neki način platim, nego da posmatrača ostavim ravnodušnim. U umjetnosti je ravnodušnost pogubna.
Ima li danas umjetnik zadatak ili je to uvijek i samo osvajanje slobode?
– Umjetnik mora biti slobodan, umjetnost mora osvajati, mora ukazivati na probleme u svim oblastima, a kroz umjetnost se ogleda moć i snaga jednog naroda. Umjetnost mora nastajati bez cenzure.
Široki spektar Vaših interesovanja dokazuje izbor teme za magistarski rad – Stvaram pozorište ispred i iza scene. Izložba je podrazumijevala fotografije koje ste dorađivali, isjecali, kolažirali, eksperimentisali kroz pokret, pozu, rekvizite…
– Stvaranje pozorišne predstave je kolektivni čin, a ja sam već naglasio da sam i u svom stvaralaštvu timski igrač. Tokom svih tih godina saradnje sa Hercegnovskim pozorištem prošao sam sve faze rada sa glumcima, rediteljima, producentima, dramskim piscima, kostimografima, scenografima i scenskim radnicima. Sve to što publika ne vidi kada predstavu gleda, želio sam da pokažem svojom izložbom jer pozorište zaista nije samo ono što je na sceni, predstava se duže rađa iza i oko scene, i u tome je čarolija. Još pamtim da me je sjajni Slobo Milatović, sa kojim smo radili jednu od naših najuspješnijih predstava Plan B, nazvao “pozorišnim rediteljem gotove fotografije”. Napisao je i da su vijekovima određeni ljudi ostavljali napisane i ocrtane hartije i predmete koji svjedoče o toj čarobnoj materijalizaciji ljudske igre zvane pozorište. Valjda je tako i nastala riječ ovjekovječiti. Pamtim i scenografiju za predstavu Noć četiri mjeseca koja je rađena prema tekstu Stevana Koprivice, u režiji Staše Koprivice, a posveta je novskim skalama i istovremeno most između ovovremenog i vanvremenog, života i onoga što nas nakon njega čeka.
Koprivica je napisao da tragate, igrate se i krećete od životnog ka umjetničkom i od umjetničkog ka filozofskom.
– Stevan Koprivica je objasnio ovu misao, onako kako bih i sam uradio. Ja se jednostavno ne mirim sa konvencijom ni lagodnošću statusa koji imam, niti on može da uljuljka moje kreativne ambicije. Kakvo god da je pozorište, ili umjetnost uopšte, po onoj Aristotelovoj definiciji pozorište, a ja smatram i umjetnost ostaje “podražavanje života”. To je sa jedne strane. Sa druge to je viša stvaralačka istina koja nam kroz privid stvarnosti daje najjasnije odgovore na sve naše dileme.
Izložba Stvaram pozorište bila je predstavljena na svim značajnijim pozorišnim festivalima u regionu, Sterijinom pozorju, Bitef teatru, Somborskom maratonu, Purgatorijama, HAPS-u… Šta Vas je pokrenulo ka pozorištu?
– Prema pozorištu me pokrenula ta ogromna maštovitost i kreativnost ljudi koje Hercegnovsko pozorište okuplja, a što se tiče učešća na ovim festivalima, ono je za svakog umjetnika jednako čast i zadovoljstvo.
Komentarišući Vašu magistarsku izložbu, novinarka Vitka Vujnović zapisala je da su “foto-kolaži postali pun krug u kome je svako Ja Hercegnovskog pozorišta postalo Mi”. Već tada se pominje Vaš krug?
– Sa Vitkom Vujnović sarađujem preko 20 godina. U tom timskom stvaranju nekako se najbolje razumijemo i zaista svako naše JA postane MI. Ovo se odnosi i na Milinu Kovačević, Vuka Vukovića, Olgu Vukmirović, ali i na ljude koji, na žalost, više nisu sa nama, na Zorana Živkovića, Pera Dubaneka, Živka Peulića Kvaleta… Sve su to krugovi koje stvaram, njegujem, krugovi koji rastu, kojima znam početak, a kraj je ko zna gdje. Krug je za mene polazište. Priklanjam se potpuno misli “ne diraj moje krugove”, ali, kolikogod čuvam taj svoj lični, jedinstveni krug, opet kao u nekoj igri, prihvatam pridruživanje drugih drugačijih krugova koji idu u beskraj.
Kao vodilju uvijek ističete misao Petra Lubarde – Ja sam ja i slikam svijet po svojoj volji. Zašto?
– U umjetnosti nema kompromisa. Umjetnici kroz svoje djelo daju sebe, u cjelosti, onakve kakvi jesu, i svaki mora imati svoj rukopis, ma kakav da je – samim tim njihovi svjetovi su stvoreni po njihovoj volji.
Na trećoj samostalnoj izložbi u Sloveniji, u Novom mestu, izjavili ste da ste od malena znali da ćete biti umjetnik. Kada ste ili kako ste prepoznali tu želju?
– Tokom prva četiri razreda osnovne škole učiteljica mi je bila Zorica Murišić. Prije mene je prepoznala moj talenat, a onda kao dobar pedagog osnažila tu želju da nakon osnovne škole upišem Srednju umjetničku školu na Cetinju. Od tada traje ta moja igra, to istraživanje u svim oblastima umjetnosti, od čistog likovnog iskaza, do fotografije, kolaža, što sve zakorači i u pozorište i ide dalje. Šta je to “performans”?
Za diplomsku izložbu uradili ste autoportret, šta je umjetniku izazov u autoportretu?
– Zato što kroz autoportret najbolje upoznajemo sebe, a dok ne upoznamo sebe ne možemo upoznati ni druge. Ne znam nijednog umjetnika koji nije radio autoportret, a s druge strane svako je djelo na neki način autoportret.
“Čovjek danas najčešće ćuti, ne čuje, ne vidi, trpi i to je reakcija na stvarnost, žmurimo pred nepravdama i problemima”
Već godinama ste i likovni urednik JUK Herceg Fest. Da li Vam je taj rad inspirativan?
– Veoma je inspirativan. Već 15 godina sam u tom kolektivu, takođe kreativnom, koji je uslovljen da radi kao tim. Mi smo na izvoru svih dešavanja u kulturi grada, pa i to daje zamaha idejama i kreativnosti. Osim moje pohvale i zahvalnosti svim kolegama za saradnju, ne bez ponosa moram da kažem da smo u toj oblasti, prema broju nagrada i priznanja, sigurno lideri u Jugoistočnoj Evropi.
Inicirali ste, podržavali i promovisali Mali salon hercegnovskih galerija koji je nakon dvogodišnje pauze opet obnovljen uz Vaše angažovanje.
– Vjerovatno, kao i mnogi dobri projekti, i ideja o Malom salonu rođena je u jednom razgovoru uz kafu, razgovoru višegodišnjih dobrih saradnika. Cilj je bio da pokrenemo i druge, u ovom slučaju hercegnovske sjajne galeriste koji su ponudu prihvatili objeručke. Salon je s godinama napredovao, imao različite koncepcije. Temu je ove godine odredila Gordana Porobić Krcunović kao odgovor na vrijeme korone. Ljepota blizine biće sagledana na Salonu kroz djela najznačajnijih naših umjetnika, a ja moram dodati da su nam blizina i bliskost itekako potrebni. Iz nje se i iz tih naših razgovora rađaju najbolji projekti.
S jedne strane podržavate rad umjetnika i promovisanje njihovog rada, s druge strane radite malo, i tu je začudnost Vas kao umjetnika, što Vam mnogi poštovaoci Vašeg rada zamjeraju.
– Radim onoliko koliko smatram da sebe kao umjetnika mogu da iskažem na najbolji način. Svaki razgovor nije dogovor, tako i svako započeto djelo ne mora biti izloženo ili prikazano. Tu je još jedan problem na koji želim da ukažem. Hercegnovski umjetnici nemaju ateljee koje smo nekada imali u staroj palati Burovina, u kojoj je bilo smješteno pa onda nepravedno iseljeno iz nje Hercegnovsko pozorište. Smatram da bi grad koji nosi epitet grada umjetnika morao da o njima povede više računa. Promovisanje mladih autora i podrška koju im pružam su moja obaveza, ali obaveza koja raduje.
Da li je Herceg Novom kao gradu slikara potrebna likovna kolonija?
– Naravno da treba. U Herceg festu zajedno sa još jednom ustanovom u Herceg Novom pripremamo veliki projekat, likovnu koloniju koja bi trebalo da se desi početkom jula. Ona će prema našoj zamisli okupiti umjetnike, naučnike, medicinske stručnjake iz regiona. Biće to projekat značajan ne samo za grad nego i za državu. Značaj kolonija možemo cijeniti i po onome što je svojevremeno rađeno u organizaciji Spa galerije. Zahvaljujući tim kolonijama fundus Instituta je veoma bogat, a otkrivamo ga i na Hercegnovskom malom salonu.
Gdje pronalazite nadahnuće?
– Radujem se životu. Ljudi i priroda su moja neiscrpna inspiracija. Umjetnost je svuda oko nas, ako je želimo tražiti i sagledavati. Često mi umjetnici daju snagu, slikari, pisci, muzičari i pjesnici koji me nadahnu poput Dejana Đonovića koji mi je posvetio pjesmu Vojislave Lave.
GRACIJA 188/mart 2021.