Desio se susret sa nekom stihovima neke stare JA, nekom od prije dvadesetak ljeta. Bješe to noćas, kad se jedan dan potpuno predao drugom. Negdje na pola noći. Stranice šarene sveske tankih korica bjehu ispisane stihovima skrivenim od svijeta.
Toliko bola, gorčine, riješenosti, volje, odustajanja, zanosa, tragedije, svršenosti. Ljubavi, ljubavi, silne ljubavi koja ruši i najčvršće zidove. Razočarenja i nade, svakog ponovnog kraja svijeta zbog neuzvraćene emocije. Propadanje u sebe. Davljenje u sopstvenoj tuzi.
Gdje sam?
Odrasla?
Nesposobna da se više jednako dam?
Otkrih stihove zrna tek zagrebane mudrosti mladih godina. Riječi koje bijah zaboravila. Oprostite mi na nevještosti, bilo mi je tek devetnaest ljeta. Bješe to u prošlom vijeku. Toliko davno.
,,Najljepše je skočiti u prošlost,
ploviti po uspomenama,
grickati preostale krajičke sjećanja.
Poljubac je bio slađi,
Ne! Nisam umislila!
Gledao si me ljepše,
Čvršće mi stegao ruku.
Dodiri su bili ružini poljupci,
A tvoje usne – raspukli nar.
Riječi – najljepša pjesma.
Zar ti se ne čini
Da sam te onda ljepše voljela?’’
Ne sjećam se ni kome sam je posvetila. Da sam iole posumnjala da se jednog dana neću sjećati uzroka svoje patnje koja bi me dovodila do dubine tuga u kakve danas ne zalazim, zapisala bih ime njenog uzroka. Njene inspiracije.
Ali se ne sjećam.
Pamtim samo duboko kidanje u stomaku koje sam posljednji put dopustila deset godina od sad.
I nikada više.
Kažu da tuga i patnja pletu najljepše stihove. Više iz patnje ne stvaram. Možda smo nekada mislili da, ukoliko ne patimo, nismo živi. No, to sa ljubavlju i nema puno veze. Nisu nas previše učili da volimo sebe. Uprkos zakonu starom koliko i svijet kakvog poznajemo.
Moja mala pametna glava sinoć mi je ozbiljno saopštila:
,,Mama, ja sve vas mnogo volim, samo sebe ne volim’’.
Iako znam da, sa svojih nepunih sedam ljeta, nije previše svjesna težine onoga što izgovara, uhvatila sam je za ruku i rekla:
,,Od svih ljudi na svijetu sebe moraš najviše da voliš. Ako ne voliš sebe, nećeš imati ni svijetu šta da daš.’’
Prećutala sam joj da, ukoliko ne bude voljela sebe, drugi je neće cijeniti. Olako će prihvatati sve što im bude nudila u zamjenu za priznanje njene posebnosti. Koja je božanska sama po sebi.
,,Divna si, vidiš li to?’’
Ne vidi. Stidi se. Ponavljaću joj, sve dok joj kao mantra ne postane.
Želim joj stvaranje iz ljubavi, a ne iz patnje. Patnja je odsustvo ljubavi.
Kao što je i mrak nedostatak svjetla.
A zlo nedostatak dobra.
Mržnja nedostatak ljubavi.
Upalimo plamen da otjeramo tamu.
Vrijedni smo svakog slova iz ljubavi napisanog.