Prepoznatljiva po kreativnom konceptu, likovni umjetnik fotografije Vukica Mikača Lovren kroz foto-objektiv svog Nikona otkrivala je karaktere, hvatala emocije, zaustavljala vrijeme, odslikavala druge, a kroz njih i sebe samu. Karijeru je započela u Politici, a potom sarađivala s brojnim magazinima i dnevnim novinama širom bivše Jugoslavije uključujući Dugu, Bazar, Gloriju, sarajevski Ven, slovenačko Delo i crnogorsku Pobjedu, kao i španskim i kanadskim novinama. Petnaest sezona bila je oficijelni umjetnički fotograf Ateljea 212, zatim pozorišta Buha, sarađivala s Budva grad teatrom te pozorištem na Cetinju. Za svoj profesionalni fotografski i umjetnički rad dobila je bezbroj domaćih i inostranih nagrada, Zlatnih plaketa Foto-saveza Jugoslavije te Srbije, kao i visoko priznanje za trajni doprinos kulturi Zlatni beočug 2019. Izlagala je od Evrope do Amerike pažljivo birajući tematske kolekcije koja prate zanimljiva i posjećena otvaranja. Samo neke od njih su portreti slavnih žena Na visokim potpeticama, doajeni glumišta Ispred kulisa, kolekcija pozorišnih predstva Bez maske, Oko teatra, te U vrtu Maslina, Ogledala-suočavanja, Xenia… Njeni radovi našli su mjesto u kolekcijama Muzeja primenjenih umetnosti te Muzeju pozorišne umetnosti Srbije, a teatarske kolekcije putovale su od Sarajeva, Sombora i Budve do Sterijinog pozorja. Izlagala je na Art Expo u Rimu, da bi 1997. u Solunu svoju zemlju predstavila izložbom On high heels. Član je Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS) u statusu samostalnog umjetnika.
Kada i kako ste se zainteresovali za fotografiju?
– Kao djevojčica sam stalno kadrirala svijet oko sebe. Odrasla sam na Topčiderskom brdu, tu po vilama snimale su se serije, filmovi… Uvijek sam bila uz kamermana. Sa 16 godina sam shvatila da želim da zaustavim trenutak. U školi sam bila u foto-klubu, a krajem sedamdesetih već sam bila na koncertima s foto-aparatom, na zgražavanje okoline. Bila je rijetkost među fotoreporterima vidjeti djevojku. Bilo je teško probiti se, preživjeti zlobne komentare. No, moj prvi urednik Peca Popović vjerovao je u mene, podržavao me, i tako je u Politici objavljena moja prva fotografija s koncerta Bijelog dugmeta. Nizali su se Bajaga, Dado Topić, Tereza Kesovija, za koju sam dobila prvu Zlatnu plaketu Foto-saveza Jugoslavije, znak da sam na dobrom putu.
Pamtite li prvi pogled kroz objektiv?
– Ako ne računam prve snimke sestre i prijateljica, to je pogled i na danas fascinantnu Slađanu Milošević, koja je zbog živopisnih raznih stilova, blago za fotografa. Lejdi Gaga se pojavila mnogo kasnije. Slađa ima jedno od najfotogeničnijih lica koje sam srela. Ona i brat Goran Milošević, tada pjevač Generacije 5, su prelijepi. Gorana sam slikala, to je bio najbolji frajer na našoj sceni ikada.
Kako se kretala vaša putanja od fotoreportera do umjetničkog fotografa?
– Putanja je bila prava, ali teška. I sad neizvjesnost traje. Posvećenost me drži. Moram biti u top formi. Kratko sam bila fotoreporter i odmah sam počela da izlažem i gradim umjetničku karijeru. Pošto mi je fotografija hljeb od kog preživljavam, sarađivala sam sa magazinima Duga, Bazar, Žena, i mnogim jugoslovenskim novinama, a objavljivala sam i u Pobjedi. Kao slobodni umjetnik povremeno sarađujem s Politikom i Glorijom, za koju sam uradila jednu od nejekskluzivnijih naslovnih strana, Oliver Mandić i Ceca Ražnatović zajedno, oboje ćelavi. Oliver se skoro nikada ne fotografiše. Kad smo vidjeli rezultat snimanja oboje smo plakali, a Oliver je vikao Ovo je za Njujork! Fotografija je izlagana u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. Zahvaljujući pozivima kulturnih ustanova, često izlažem samostalno i kolektivno u zemlji i svijetu. Trudim se da održim renome i dostojanstvo, uprkos skandaloznim vremenima za slobodne umjetnike. Mnogih izložbi ne bi bilo bez donatora, njima hvala, pamtim sve.
U čemu je osobena vrijednost fotografije kao zasebnog medija?
– Najosobenija vrijednost fotografije je uspomena i dokaz. Sve što nije fotografisano nije se desilo. Ona je dokument. Nekad i vrlo opasan. Može se zloupotrijebiti. Jugoslovenski rat je to pokazao, kao i poplava tabloida… Što gnusnija i odvratnija fotografija, tim bolje. Nisam iz te priče.
Šta vaše oko “lovi”, detalj ili savršenu cjelinu?
– Moje oko lovi savršenu cjelinu, sa savršenim detaljima. Umjetnički čin zahtijeva mir i promišljanje. Inspiraciju dobijam u šetnji Kotorom, Menhetnom, u Dekijevom ružičnjaku na Avali, u Dobroti ispod limuna, u Džilinoj kamenoj kući, u staroj Budvi, za drevnom trpezom familije Antonioli za kojom je sjedio Tin Ujević, u Knjaževoj bašti s Hamzinim potažom od škampa, na Svetom Stefanu, ispred galerije s Bućinim gustim vrancem, Darijom i Đoletom, iznad Tivta kod Kikija i Nade s pogledom na Plave horizonte, na plovidbi s Veke i Ljike oko Šipana, na pustoj nudističkoj stijeni. More obožavam. Tu je mir za potonje stvaranje savršenih cjelina.
Imate li potrebu da s osobom koju fotografišete ostvarite neposredni kontakt, da razmijenite riječi i misli, ili sve prepuštate unutrašnjem vidu?
– Svoj unutrašnji vid ne znam dok ga ne ukrstim sa osobom preko puta objektiva, a da bih ga vidjela potrebni su razmjena riječi, nježnosti, neposredan kontakt i moguće da je baš u tome tajna dobrog portreta. Sa mnogima radim godinama. Sa Srđanom Vukčevićem od studentskih dana, to je dugo prijateljstvo. Volim njegovo slikarstvo, dom u Herceg Novom, Podgorici… i svi ti prizori, stil i ljepota njegovog vrta, salona, sve se to vidi na njegovom portretu. Taj prefinjeni hedonizam i mir. To se sve vidi i na mom licu čim kročim u njegov čarobni svijet u Herceg Novom. Takav mir sam vidjela i na bijelim platnima Cvetka Lainovića. Sve jednostavno. Takav je bio i privatno. Imao je život, lagodan za slikanje, zahvaljujući brizi supruge Ljilje s kojom sam, nakon Cvetkove smrti, radila na monografiji. Inače, sa mnogima koje sam fotografisala postala sam prijatelj. Godinama su podrška i zvijezde mojih izložbi Ceca Bojković, Jagoš Marković, Tanja Bošković, Danica Maksimović, Jadranka Jovanović, Voja Brajović, Branislav Lečić, Biljana Vilimon, Mira Banjac, Mirjana Bobić, Petar Božović… Dug spisak.
Slovite za najcjenjenijeg pozorišnog fotografa. Ovjekovječili ste pozorišne i filmske velikane, ali i teatarske prostore iz kojih je nastao ciklus Oko teatra. Kako se osjećate dok hvatate trenutak na sceni, tu čaroliju pokreta i igre koju ćete učiniti bezvremenom, a koja ujedno biva dokument i umjetnost ?
– Volim glumce, čaroliju somotskih zavjesa, svijetla. To je svijet koji razumijem. Čim sam kročila kod scene udario me je grom ljubavi. Infantilna sam, preosjetljiva, ne podnosim nasilje. Užasavali su me raspad Jugoslavije, smrti i nepravde. Utočište sam pronašla u teatru. Od početka devedesetih bila sam umjetnički fotograf Ateljea 212, na poziv Mucija Draškića, potom Buhe. Sarađivala sam sa svim beogradskim teatrima, Budva grad teatrom… Danas radim sve predstave Maje Stojanović za Impresario, koje često gostuju u Crnoj Gori. Pozorišni fotograf ima odgovornost da ostavi zapis o predstavi. Uslov je da voli i zna šta fotografiše. Dok hvatam trenutke na sceni osjećam veliku odgovornost i radost. Ta radost već ima mnogo ostavštine za budućnost. Neke predstave su prestale da se igraju, a akteri nestaju… Nema više magova… Gage Nikolića, Mire Stupice, Donke Špiček, Marinka Madžgalja, Milene Dravić, Miše Janketića, Pece Ejdusa, Petra Kralja… Svjesna sam bila da portretišući njih, uz umjetnost stvaram i dokument.
Šta Vam je profesija fotografa donijela u smislu ličnog rasta; otkrivajući druge, šta ste otkrili o sebi?
– Za rast su potrebni novi svjetovi, oči, taloženja raznovrsnih prizora, tonova, publika u drugim kulturama. Moj Nikon mi je omogućio izložbu u Njujorku, u Ujedinjenim nacijama, u Solunu, Lionu, Rimu, Cirihu… Svuda po ex Jugoslaviji. Saradnju s PR-om Van Gogovog muzeja, Patriciom Bosbom za snimanja u Amsterdamu. Narasla sam sebi u očima kad sam prije par godina pozvana da fotografišem predsjednika Crne Gore, Filipa Vujanovića. To je kruna rada i povjerenja. Otkrila sam da mogu na nečijem licu da pokažem nježnost, iako sve mora biti oficijelno. Otkrila sam da sam slikajući uspješne, lijepe i jedinstvene ljude i sama postajala ljepša i jedinstvenija. Veoma je važno u kakav prizor gledaš, koga slušaš. Profesija fotograf donijela mi je mnoge susrete i prizore. Sigurno su u moje oči utisnuti, pored rodne Neretve, Luvra, Sahare, Menhetna, Van Goga, Rima, berlinskih travestita, i pogled mačke Olje Ivanjicke i optimizam Cece Bojković, lascivnost Mire Stupice, glas Bajage, originalnost Koste Bunuševca, ljepota Iva Pogorelića i Jadranke Jovanović, fatalnost Vasilise Radojević, šarm Andrije Miloševića i Rade Vojvodic, perfekcija Duške Jovanić, tragičnost Ksenije Zečević, humor Ramba Amadeusa, mladost Verice Rakočević, snaga Mire Trailović. Fotografišući ova lica otkrih da sam odličan vladar. Svi su se prepuštali mom oku i ideji… Znali su da, iako vidim, nikad neću pokazati lošu stranu. O destrukciji ćutim. Kad sve vidiš ružičasto, to je teže prikazati nego crno.
Zanimljiva je Vaša kolekcija fotografija Ogledala-suočavanja. Ogledala koja suočavaju, odražavaju, konstruišu i dekonstruišu. Kako u dramatičnom vrtlogu ogledala prepoznati koja slika je prava, a koja tek varljivi odraz?
– Čovjek se preispituje i suočava sa sobom, nadam se često. Ispred ogledala. To je bilo osnovno polazište za stvaranje kolekcije Ogledala-suočavanja. Samo prvi nivo ove izložbe je dekorativnost, estetika baroka, tako sam birala primjerke, a suština je susret sa samim sobom. Neko će sebe vidjeti u dramatičnom odrazu, neko u varljivoj ljepoti, neko u vrtlogu. Ako je iskrivljeno može te slagati i utješiti. Zapisah u katalog – da nema ogledala i fotografije niko od nas ne bi znao kako izgleda i ko je. Kolekciju sam stvarala u Berlinu. Na izložbi u beogradskom Progresu ju je videlo preko 2000 ljudi, potom je gostovala u Lionu i Cirihu, a nadam se da će i u Crnoj Gori. To mi je i najprodavanija izložba. Primjerci su otputovali u Ameriku s pijanistkinjom Marinom Arsenijević, kod gradonačelnika Liona. Ljudi vole ogledala. Ogledanje je u prirodi bića.
Čini se da dobar fotograf koji uspije da uhvati energiju, poetiku i estetiku bića i pojava, mora u sebi da skriva alhemičara?
– Ne znam da li skrivam alhemičara. Meni je sve što radim jednostavno i zato djeluje da je lako, a nije. Teško je objasniti kakva je to nit koja prostruji između mene i osobe ispred objektiva. I meni je to tajna, osjećam da uz oko radi i stomak. Tako je bilo dok sam stvarala tri antologijska portreta. To je dovoljno za jednu karijeru.
Uz značajne nagrade, veliki broj samostalnih i kolektivnih izložbi, činjenica je i da se Vaše fotografije nalaze u Muzeju pozorišne umetnosti kao i Muzeju primenjenih umetnosti. Je li to dovoljno da kažete “ispunila sam svoj san, svoju misiju”?
– Svi muzeji, privatne kolekcije u kojima sam, nagrade, funkcije u ULUPUDS- u, izložbe u relevantnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, knjiga i pjesme koje su mi posvetili Jasmina Holbus, mama Ramba Amadeusa i Bognar, predavanja mladima koje sam zarazila fotografijom, ukazuju da ostvarujem svoju misiju. Nisam postala mama, vjerovatno je ovo moj zadatak. Snove sam neke ostvarila. Da stignem do Njujorka, što je važno za umjetnike, da radim što volim… Neke čekam. Portret Marine Abramović, duži boravak u Parizu i Italiji, sobicu i terasicu s pogledom na more… Glupa sam, nisam koristila visoka poznanstva… Možda se opametim, pa sljedeći put kafenišemo na hercegnovskoj mojoj terasici (smijeh).
Kakav stav imate imate o digitalnoj fotografiji koja je zahvaljujući internetu i amaterima “osvojila” čitav svijet?
– Čitav svijet je poludio, samo čuješ klik, klik. Selfiji, seks, plastična usta… Pomahnitali turisti škljocaju od Perasta do Fontane di Trevi. Kome trebaju ti silni snimci i ko će ih gledati. Ne dopada mi se ova invazija fotografija. Digitalnu fotografiju nisam zavoljela kao analognu jer nema mekoću. Surova je, ali nazad nema.
Može li se jednim klikom obuhvatiti univerzum i šta bi iz Vašeg ugla to značilo?
– Lice, oči, cvijet… su univerzum. Može se obuhvatiti jednim klikom, ako znaš kako.
Kakvu saradnju imate s Crnom Gorom i crnogorskim umjetnicima?
– Prije devet godina sam izlagala kolekciju U vrtu maslina, u Dvorcu kralja Nikole na poziv dr Anastazije Miranović, koja mi je obezbijedila odlične uslove. I danas smo u kontaktu, ona poznaje moj rad, kao i ja njen. Inače u Crnoj Gori nisam turista. Godinama dolazim kod prijatelja i rijetko sam u hotelu. Sarađivala sam na festivalu Budva grad teatar, bilježila Purgatorije u Tivtu, pamtim sjajni Bokeški D mol Milana Karadžića. Bilježila izložbe na Svetom Stefanu i slikala kad je Klaudija Šifer otišla sa slikom Kikija Miličevića. Na poziv Rade Vojvodić, s kojom sam divno sarađivala u Ateljeu 212, radila sam sto godina pozorišta na Cetinju. Bilježila premijere Jagoša Markovića, programe Barskog ljetopisa, fotografisala kolekcionara Zaju Kalamperovića, boksera Perunovića. Veze s crnogorskim umjetnicima traju godinama. S Vasilisom Radojević uradila sam brojne naslovne strane, portrete za kataloge, kao i za umjetnicu Slavicu Gvozdenović. U ateljeu Nikole Gvozdenović u Sutomoru napravili smo seriju fotografija za monografiju… Godinama sam radila kataloge umjetničke bravarije Aragana iz Bara. Na padinama Komova, na minus 15 slikala sam veliku kompozotorku Kseniju Zečević. Ubrzo je napisala Rekvijem za Teslu i preminula. U Budvi sam vidjela prelijepu Anu Antonioli, slikala je za naslovnu Duge, i ona je nastavila karijeru modela u Japanu. Sa većinom sam u kontaktu. Vrijeme je za izložbu u Crnoj Gori i da svi budemo zajedno.
GRACIJA 163/avgust 2019.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto Mika Knežević
