Volio je da ga nazivaju okeanografskim tehničarem, mada je bio sofistikovani ljubitelj prirode. Posao kojim se bavio omogućio je ljudima sa svih kontinenata da posjete podvodni svijet i da putem televizije eksploatišu prelijepa blaga “plavog kontinenta”. Ono što je Kusto radio predstavljalo je početak novog tipa naučne komunikacije, što mu je donijelo nekoliko kritika od tradicionalista. Takozvana popularizacija, jednostavna i prihvatljiva forma širenja naučnih koncepata, ubrzo je počela da se koristi i u drugim oblastima i postala jedna od najcjenjenijih osobina modernih TV-emisija. Kusto je i danas omiljen u cijelom svijetu, zahvaljujući mnogim zaljubljenicima u more, a njegovo ime postalo je svojevrstan simbol za avanturu, prirodu i istraživanje.
MORE KAO ŽIVOT Višedecenijska ljubav prema moru i svemu što ima veze sa njim i beskrajna inventivnost pomjerile su granice ljudskih mogućnosti. Snimio je 120 dokumentarnih filmova, a najvažniji je Podvodni svijet ili The Undersea World of Žak Kusto, koji se 60-ih počeo emitovati kao serija, postavši jedna od najpopularnijih tog doba. Šezdeset godina je putovao svjetskim morima, a to se ne može nazvati samo avanturom. More je bilo njegov život: “Ne mogu da objasnim zbog čega volim more. To je potpuno fizička stvar: kada ronite, počnete da se osjećate kao anđeo. Oslobodite se težine.”
OPORAVAK PLIVANJEM Žak-Iv Kusto rođen je 11. juna 1910. u francuskom selu pod imenom St. Andre-de-Kubzak u blizini Bordoa. Od malena je bio bolešljiv i najviše je volio da se igra sam, rano razvijajući sklonosti prema mašinama i vodi. Kao tinejdžer obožavao je filmove i od prve ušteđevine kupio je amatersku kameru. Kako je u srednjoj školi bio prilično problematičan, otac ga je poslao u internatsku školu. Završivši je, upisuje Pomorsku akademiju u Brestu. Godine 1933. mladi Žak priključuje se francuskoj mornarici, gdje prvi put počinje sa podvodnim istraživanjima. Kao 25-godišnjak doživio je tešku saobraćajnu nesreću, povrijedivši ruke. Dugo se oporavljao i to – plivajući. Život mu se potpuno promijenio kada je od kolege oficira dobio naočare za plivanje: kada je zaronio sa naočarama na očima i ugledao novi i poseban podvodni svijet, riješio je da čitav život posveti tome da ga približi ljudima.
AQUALUNG Dvije godine nakon vjenčanja sa Simon Melhior, počinje Drugi svjetski rat u kojem je učestvovao kao špijun i dobio nekoliko medalja za hrabrost. Učešće u ratu nije ga spriječilo da 1943. godine s Emilom Gananom usavrši aqualung, prvi aparat za ronjenje, takozvana vodena pluća. Bio je to cilindar komprimovanog vazduha koji je pomoću cijevi bio povezan sa maskom na licu, što je omogućavalo boravak pod vodom u trajanju od nekoliko sati. Aqualung je bio veoma revolucionaran aparat za tadašnje doba, omogućavao je roniocima da rone na većim dubinama. Dotada su morali da budu uglavnom na površini ili sa aparatima za disanje na maloj dubini. U poslijeratnim godinama, još kao pomorski oficir, razvijao je različite tehnike za deminiranje francuskih luka i za istraživanje podvodnih olupina.
SVIJET TIŠINE Godine 1956. za njega je čuo cijeli svijet. Nagrađen je u Kanu, a zatim je njegov Le Monde du silence (Svijet tišine) dobio Oskara za najbolji dokumentarni film. Snimio ga je prema svom istoimenom bestseleru, u saradnji sa rediteljem Lujem Maleom. Najzanimljiviji i najupečatljiviji trenuci iz nagrađenog filma snimci su potopljenog broda i napad morskog psa na mrtvog kita. Iako je Male snimio najveći dio materijala, poslije ovog filma prestao je da snima na i pod morem, zadržavao se isključivo na kopnu. Druga Zlatna palma uslijedila je tri godine kasnije: dobio ju je kao producent kratkog filma Histoire d’un poisson rouge (Zlatna ribica), i danas najboljeg iz tog žanra. Priča o dječaku koji kupuje zlatnu ribicu i umalo ostane bez nje dolaskom komšijske mačke ne bi bila pretjerano neobična i zanimljiva da Kusto nekako nije uspio da natjera mačku da ulovi ribicu te je pusti kada naiđe dječak.
RAT ZA VODU Žak Kusto nije istraživao samo more. Godine 1972. posjetio je Antarktik i prvi put televizijskoj publici pokazao ljepotu ledenih podmorskih skulptura. A 1985. zaputio se u prašume Amazona. Kako je rijeka bila dovoljno velika i duboka, učinio je to Calypsom, brodom koji je postao drugi dom Kustoa i njegove vjerne ekipe. Posjetio je tada i Indijance u rudniku zlata Sera Pelada. Nije samo približio more ljudima, veoma je i brinuo o njegovoj čistoći. Znao je reći da će u budućnosti ratovi da se vode za čistu vodu, a ne za naftu. Tokom svoga rada zabilježio je mnoge promjene na moru, govoreći kako more “boluje zbog zagađenja”. Godine 1974. osnovao je društvo za zaštitu okeana i svijeta u njemu pod nazivom Kusto Society, koje danas ima više od 300.000 članova.
LEGENDARNI CALYPSO Calypso je poznati Kustoov brod koji je bio opremljen kao mobilna laboratorija za okeanografska istraživanja. Imao je 27 soba za članove posade, napredne sisteme za navigaciju i komunikaciju, instrumente za dubinsko podmorsko istraživanje sa kamerama, laboratorije za raznovrsne analize. Prvobitna namjena bila je čišćenje mina za Britansku kraljevsku mornaricu tokom Drugog svjetskog rata. Završetkom rata poklonjen je francuskoj vladi, te postao trajekt između Malte i ostrva Gozo. Kako je na ostrvu Ogigija, mistično povezanim sa Gozom, živjela nimfa Kalipso, tako je brod dobio ime. Irski milioner Tomas Loel Ginis kupio je 1950. godine brod i iznajmio ga Kustou za simboličnu sumu od jednog franka godišnje. Početak 1996. godine bio je veoma tužan period za kapetana Kustoa. Calypso je ozbiljno oštećen tokom manevrisanja u singapurskoj luci: sudario se sa drugim brodom, nakon što je preživio strašne oluje i opasno visoke talase na svojim mnogobrojnim putovanjima, te našao u opasnosti da potone u neposrednoj blizini obale. Dvije godine kasnije dotegljen je u francusku luku La Rošel, gdje je propadao. Kupio ga je i obnovio američki Carnival, najveći organizator krstarenja na svijetu.
PORODIČNA STVAR Nakon smrti 27 godina mlađe supruge Simone 1990, sa kojom je imao dva sina, Žan-Mišela i Filipa, više nije snimao. Godine 1991. oženio se po drugi put sa Fransin Triplet, sa kojom je dobio ćerku Dianu i sina Pjer-Iva. Žak Kusto umro je od srčanog udara 25. juna 1997, u 87. godini. Sahranjen je u rodnom gradu na porodičnom groblju. Žan-Mišel, Žakov sin, nastavio je očevim stopama i osnovao Društvo za budućnost okeana – Ocean Futures Society. Ovaj arhitekta, istraživač, filmski producent i borac za očuvanje životne sredine, često naglašava da se istraživanjem mora bavi još od sedme godine. Tada ga je otac bacio u more sa palube broda, u tek proizvedenoj ronilačkoj opremi. Putem istraživanja i edukativnih aktivnosti, Kusto mlađi nastoji da učini sve što je potrebno da se čuje glas “okeana”. “Rad mog oca bio mi je veoma blizak i od malena sam bio uključen u njegove aktivnosti. Kao sedmogodišnjak ronio sam na dah, a i moja majka je takođe ronila. To je kod nas bila neka porodična stvar, iako je svako kasnije imao svoje zanimanje.”
HOMO AQUATICUS Kusto je gradio svojevrsna podvodna staništa, vjerujući da ljudi mogu da žive ispod vode. Bio je odlučan u namjeri da čovjeka “oblikuje” na poseban način, kako bi mogao da živi i da radi pod vodom. Ljudi su se dobrovoljno podvrgavali operacijama, ugrađivali posebne umjetne škrge kako bi mogli da dišu. Kusto je vjerovao da je takozvani Homo Aquaticus novi korak u ljudskoj historiji. Njegov projekt Conshelf iz ranih šezdesetih, međutim, nije bio dovoljno uspješan. Učesnici eksperimentalnog načina života žalili su se na nedostatak svjetlosti, apetita, privatnosti. Do kraja života nije odustajao od te ideje, a današnje njene pristalice smatraju je idealnim rješenjem za prenaseljenu planetu.
GRACIJA 21/2014/Priredila Snežana Crkvenjaš