Piše Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Vijugavim puteljkom, kroz živopisno Novo Selo, između Podgorice i Danilovgrada, ekipa Gracije stigla je do roza okrečene kuće. Idiličnu tišinu narušio je jedino čupavi komšijski pas i zapitasmo se jesmo li zaista pronašli azil za pse i mačke. Iz dvorišta nam mahnu mlada žena i otvori kapiju. “Mama radi, sad će ona, izvolite!” Polina nas je, sa sinčićem u naručju, povela kroz prostrano imanje do azila. Tek kada smo se približile, začule smo lavež. “Oni tako uvijek pozdravljaju kada neko dolazi!”, reče Žana. Toplog, gotovo dječije iskrenog i ljubaznog lica, u radnom izdanju sa gumenim rukavicama, izvinjavala se što nas nije dočekala dotjerana. Ali, mi smo samo vidjeli jednu jaku, divnu, nesebičnu i skromnu ženu, koja poznaje narav svakog stvora kojem je pružila dom, dala ime i stekla njegovo povjerenje.
Prvi dio azila predviđen je za četvoronožna stvorenja kojima je potrebna dodatna njega. Prostrano dvorište, sa bazenom specijalno napravljenim za njih i jednom zgradicom čija je svaka prostorija uredna i puna malenih, napaćenih duša. Počeli su da nam prilaze kao djeca, donosili loptice, igračke, pokušavali da se maze. Božena, žuta, premršava keruša amputirane noge, pozira za fotografije kao holivudska diva. Kona, podebela labradorka uspješno izlječena od lajšmanije, pokušava da mi gurne lopticu u ruku. Pegi je vesela kao štene, iako nema obje zadnje noge. Podigla je mnoge napuštene šteniće i mačiće. Pegi je dojilja, mama. Heroj. Džimi je mješanac retrivera i, dok su drugi skakutali radosno, izabrao je drugačiju tehniku zavođenja. Naslonio mi se na nogu i uputio pogled koji mi je nedvosmisleno govorio “tvoj sam, vodi me kući”.
Dalje u dvorištima za zdrave pse su povelike družine koje nas pozdravljaju sa istom radošću i entuzijazmom. Dio za mačke nalikuje na maleni harem, a one se tako i ponašaju. Uživaju! Osim Madone, koja izgleda ima neodoljivu potrebu da skita. Ono što nedostaje je neprijatni vonj koji obično prati ovakva mjesta. Psi su uredni, čisti i nigdje nema izmeta, osim u žutim kesama. Ovdje svaki pas i svaka mačka imaju ime, hranu, vodu, mjesto za spavanje i beskrajnu ljubav. Iako azil doživljavaju kao dom, mnogi su odavde pošli na razne strane svijeta. Rusija, Njemačka, Finska, samo su neke od zemalja čiji su današnji stanovnici krenuli iz azila NVO Spasi me.
Ko je Žana Kaganovskaja, žena koja im je sve ovo omogućila, i kako je počela ova crnogorska priča?
“Došla sam 2009. u Crnu Goru kao turista, na ljetovanje. Iznajmila sam kuću u Zagrađju i oni kao da su sami počeli da dolaze, psi, mačke, kornjače, jež! Skupljala sam ih, ne razmišljajući mnogo. I svako je od nečega bio bolestan. Pas sa slomljenom šapicom, mačka bez oka… Imam puno fotografija iz tog vremena. I sljedeće godine sam ponovo došla. Polina je još bila u školi, a ja sam se zaljubila u ovu zemlju. Rekla sam joj da može da bira. Ili da nastavi da živi u Moskvi, ili da živimo ovdje zajedno. Polina nije mnogo razmišljala. I ona voli Crnu Goru, ovdje je upisala i završila fakultet i udala se. Od prodaje stana u Moskvi smo kupile ovo imanje i izgradile azil. Tačnije, moj zet je gradio. Azil održavamo nas troje, sami. Nema tu radnog vremena, potrebni smo im 24 sata dnevno”, počinje svoju priču Žana.
Radili ste na veterinarskim klinikama i u Moskvi i kod nas. Jeste li studirali veterinu?
– Ne, ali me je ljubav prema životinjama povela ovim putem. Volontirala sam i radila administrativne poslove na veterinarskim klinikama i stigla do visokih upravnih funkcija, ali znam sve što jedan veterinarski tehničar treba da zna. Ljekovi, previjanje, sve. Volontiram kadgod imam vremena. Hirurške zahvate ne radim, ali su mi česti gosti i veterinari iz Rusije koji mi priskaču u pomoć kada je potrebno. Godinama već sarađujem sa klinikom K9, eto i njihov logo nam je na kapiji. Divni su i nesebični.
Pomoć vam stiže i sa drugih strana?
– Osnovala sam NVO Spasi me kada sam shvatila da je to jedan od preduslova za dobijanje projekata koji su finansirani od strane države. Samo uz pomoć tih projekata mogu poboljšati uslove za životinje našeg azila. Novcem koji smo dobili kao NVO od projekta Ministarstva poljoprivrede prošle godine smo izgradili još jedan dio azila, proširili kapacitete, sproveli struju, vodu… Hranu i ljekove uvijek kupujemo od sredstava prikupljenih putem društvenih mreža i ljudi koji posjete naše sklonište. Željela bih pomenuti i Stratus, firmu sa kojom sarađujemo, od koje kupujemo velike količine hrane. Često nam daju popuste, dovoze hranu jednom sedmično i već nekoliko puta su i donirali hranu. Preko društvenih mreža smo povezani sa mnogim ljudima dobre volje. Plaćaju veterinarske usluge, daju za hranu. I Rusi i Crnogorci, cijela Evropa. Svi smo u ovome kao jedna porodica. Država je ozbiljno shvatila problem napuštenih pasa i već je druga godina kako se odvajaju sredstva projektima ozbiljnih NVO. Ove su godine volonteri iz Amerike organizovali besplatne sterilizacije i kastracije pasa i mačaka na primorju. Trenutno je naša najveća želja da izgradimo veterinarski kabinet za potrebe našeg skloništa, gdje bismo mogli primati veterinare sa klinika koji bi ovdje obavljali intervencije. Psi i mačke bi tu boravili dok se ne oporave, a imali bi šansu da nađu porodice koje će ih usvojiti. Program steriliši i pusti za mene ne postoji. Svako od njih mora imati priliku da svoj kratki vijek proživi okružen ljudima koji ga vole. Jer ako ih samo pustimo kastrirane i sterilisane, obilježene minđušom, nismo im mnogo dobra učinili. Opet ih može udariti auto, mogu se razboljeti jer nisu na vrijeme vakcinisani. U Turskoj imaju takav program koji odlično funkcioniše već nekoliko godina. Kod nas su takvi psi nažalost gladni, jer su neki nesavjesni ljudi već slomili hranilice koje su postavile druge NVO.
Da li se odnos prema psima razlikuje u različitim državama, sredinama?
– Ne, postoji samo razlika od čovjeka do čovjeka. Gdje god da žive, ljudi su ili dobri ili loši. U Moskvi postoji organizacija Dog Hunters, namjerno bacaju otrov po parkovima, svašta rade. Čak ima slučajeva da su se djeca otrovala. U početku sam vodila mali azil na primorju i događalo se da ujutro zateknem mrtvog psa kojem sam dan ranije našla dom i spremila sve papire. Dešavali su se i verbalni konflikti kada bih pokušala da psa ili mačku zaštitim od nesavjesnog vlasnika. Ovdje nam ponekad preko noći ispred kapije ostave kutiju sa mačićima, štenićima ili bolesnog psa. I to je nešto. Ali, ljubavi sam se ipak mnogo više nagledala. I tamo i ovdje. Zanimljivo je da psi lutalice u Crnoj Gori nisu dobijali veterinarsku pomoć do prije nekoliko godina, sada je drugačije. I azil za pse na Koniku je mnogo uslovniji nego nekada. Svijest ljudi se promijenila i to je stvarno dobro.
Kada se na društvenim mrežama nudi pas na usvajanje, prvo pitanje većine je koja je rasa. Šta mislite o tome?
– Ja drugačije gledam život. Svako ima prava na izbor. I nikada ne bih primoravala ljude da usvajaju mješance, lutalice. Ako neko želi rasnog psa, njegov izbor. Ne podržavam agresivne kampanje. Nema potrebe biti agresivan. Zato idem polako. Pravimo male eksurzije za osnovne škole, za sada nam dolaze djeca iz Danilovgrada. Moj zet im bude vodič i djeca se, pored toga što dosta nauče o psima, oslobode i straha, predrasuda. Nije rasa važna. Pedigre ne znači puno. Važno je izabrati psa koji može da se uklopi u vaše navike, a ako o njemu vodite brigu kakvu zaslužuje, imaćete pravog prijatelja. Rasa je pitanje trenda, ne samo kod nas. Moda. I u Parizu, i u Moskvi, i u Podgorici. Polako, to je moj moto. Napredujemo.
Malo je ljudi koji bi toliko energije i duše unijeli u ovakav posao, šta Vas pokreće?
– Ne mogu da ne reagujem kada vidim psa kojeg su vlasnici izbacili zato što je bolestan. Užasava me to. Ne mogu da ne reagujem kada vidim da su gladni, žedni, sami. Ako se i dogodi da prođem pored psa i mačke kojima bih mogla pomoći, a ne pomognem, grize me savjest, ne mogu da živim jednostavno. Ljubav. Njima je potrebna ljubav. Zamislite da poslije pet godina života u kući ili stanu, pas odjednom ostane sam, na ulici. To je i više nego surovo. Nemaju pojma šta ih je snašlo, niti umiju da se snađu. Najčešće su pozitivni na lajšmaniju. Događa se da vlasnik dovede oboljelog psa kod veterinara i kada sazna dijagnozu, ne želi ni uspavljivanje da plati. Samo mu otvori vrata automobila. Terapija postoji i jeste skupa, ponekad traje i preko šest mjeseci, i pas do kraja života mora dobijati terapiju. Ne zaslužuje da ostane prepušten ulici i ko zna kakvoj sudbini, niti jedan pas koji je do juče bio član porodice. Moram ovu priliku da iskoristim i zamolim sve vlasnike pasa da ne štede na sredstvima protiv ujeda insekata. Ogrlice, tabletice, ampule, nije važno. Samo je važno da je pas zaštićen. Lajšmanija je zarazna bolest koja se prenosi sa psa na psa, ali nije rijetko da obole i ljudi.
Nemoguće je preskočiti priču o Nafti.
– Nafta je jedna ljepotica. Divan pas. U junu prošle godine Naftu je udario auto. Slomljene kičme se dovukla do nekog gradilišta, gdje je upala u katran. Zato je i dobila ime Nafta. Mjesecima je izbacivala to iz sebe. Rekli su da joj spasa nema, da neće preživjeti. Potpuno ulijepljena katranom koji je sagorio dlaku i prodro u dublje slojeve kože. Povrede od udara auta… Pomagali su i vatrogasci i uspjeli smo da je izvučemo. Stavili smo je u plastičnu kadicu. I u toj je kadici bila dugo, predugo. Pakao i za nju, a i za mene. Čistila sam je svakodnevno, otvorene rane, izmet, mokraću. Muve su nas u rojevima napadale. Pakao. Preživjela sam… (uzdah i smijeh). Otišla je u Finsku moja Naftočka. Ljepotica. Ima jedna ruska poslovica Gdje je bila nesreća, doći će i sreća. Da nije preživjela ovaj užas, sada ne bi bila kod predivne porodice u Finskoj. Sredili su sve, a prilično je zahtjevna ta papirologija, testovi na razne bolesti. Čekali su godinu da se oporavi, dovoljno ojača za put. Došle su autom djevojke po nju. Na grupi ima i snimak susreta. Obradovala im se kao da je cio život sa njima. Divno i dirljivo. Radujem se snimcima i fotografijama koji stižu sa svih strana svijeta. Nisu rijetki ni pokloni. Psi koje sam njegovala i našla prave ljude za njih, žive u ljubavi i radosti. To mi je sasvim dovoljno. Jer znam da sam učinila pravu stvar.
GRACIJA 167/septembar 2019.
