Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Miloš Krivokapić je na E TV vodio jutarnji program Budilnik, a odnedavno je voditelj nove emisije Na kraju dana. Emisija je koncipirana tako da se gosti, kako kaže, osvrću na političke i društvene događaje na satiričan način, upotpune emisiju svojim pričama, a za kraj se osvrnu na najzanimljivija gostovanja iz live emisija. U razgovoru za Graciju kaže da bi, kada bi ga pitali koga bi ugostio a da nije s ovih prostora, to bili Džo Rogan, Pirs Morgan, Gaj Riči, Tom Brejdi, Kventin Tarantino, Ivano Balić…
Na ETV vodite emisiju Na kraju dana, u kojoj su Vam gosti i poznate ličnosti. Koliko je teško raditi takvu vrstu emisije i kako teku pripreme, s obzirom na to da sam naziv govori kako je koncipirana?
– Emisija Na kraju dana je novi format koji je od skoro počeo s emitovanjem na našoj televiziji. Potpuno je drugačiji od jutarnjeg programa (Budilnik) u kojem sam počeo i radio do septembra. Nije bilo teško navići se, jer me više privlači ovakav vid emisije. U njoj se osvrćemo na političke i društvene događaje na satiričan način, tu su i gosti koji upotpune emisiju svojim pričama, a za sam kraj se osvrnemo na gostovanja iz naših live emisija koja su bila najzanimljivija. Što se priprema tiče, čini mi se da se tu nije mnogo promijenilo. Kao svaki voditelj, treba da date svoj maksimum da se pripremite za goste.
Da li ima neka javna ličnost koju biste rado vidjeli u emisiji?
– Ima ih mnogo. Sa naših prostora ne bih nekoga posebno izdvojio, jer mislim da ima puno obrazovanih i kvalitetnih ljudi sa kojima je prosto uživanje razgovarati. Naravno, i prilika da se dosta nauči. Kad bi me pitali za nekog ko nije sa ovih prostora sa kime bih rado razgovarao u emisiji, to bi bili Džo Rogan, Pirs Morgan, Gaj Riči, Tom Brejdi, Kventin Tarantino, Ivano Balić…
Prije toga ste radili u jutarnjem programu Budilnik. Kakva je razlika između te i emisije koju sada vodite?
– Mislim da se formatski dosta razlikuju. Budilnik je dinamičan, traje dva sata, ima više sagovornika, a možda je najteži dio bilo buđenje u 3,30 svakog radnog dana. Na kraju dana je kraća emisija, ali se bavi temama koje su više sfera mog interesovanja. Takođe, emisija počinje u 20 časova, što mi daje prostora da se bolje organizujem i, ono što mi je najvažnije, da više vremena provedem sa porodicom.
Tokom ljetnje sezone bili ste i dio ljetnjeg programa E TV koji je emitovan sa primorja. Bili ste i voditelj i reporter, šta Vam je bilo teže?
– Uh, ne znam šta je bilo teže. Fizički su reporterska uključenja bila zahtjevnija. Morali smo da uradimo više reportaža svaki dan. Nekad bismo radili ankete po plaži, a na 40 stepeni je sve sem sunčanja teško. Reporterski posao me obogatio za jedno novo iskustvo, a upoznao sam puno zanimljivih ljudi. Možda bolje nego kad nam dođu u studio, jer ostanemo i nakon snimanja da neformalno razgovaramo. Moram istaći da su nas, gdje god smo pošli da radimo priču, svi ugostili na najljepši način. Onako naše, domaćinski, crnogorski. Dok kao voditelj imate mnogo veću obavezu, što je psihički znalo da bude iscrpljujuće. Svakog dana morate pripremiti emisiju, plus da se spremite za šest do osam gostiju. U svakom slučaju, i jedno i drugo je bilo zadovoljstvo raditi. Baš sam uživao.
Prvi susret sa novinarstvom imali ste na Pinku prije deset godina. Kako je izgledalo prvo iskustvo?
– Prvo iskustvo je bilo jako čudno, jer sam savim slučajno pošao na razgovor. Otišao sam iz čiste radoznalosti, da vidim kako televizija izgleda i kako funkcioniše. Međutim, nakon razgovora sa tadašnjom urednicom ostao sam da radim iako nijesam imao baš nikakva očekivanja, niti ikakvog radnog iskustva. Nijesam se dugo zadržao jer je preovladala prva ljubav, a to je rukomet. Čim sam dobio ugovor van Podgorice, prestao sam da radim na Pinku.
Da li biste mogli da izdvojite neku priču koja je na Vas ostavila poseban utisak tokom dosadašnje novinarske karijere?
– Bez obzira što nijesam dugo u ovom poslu, bilo je puno interesantnih priča. Možda je najljepša kada smo radili priču o Gospi od Škrpjela. Cijeli dan je bio predivan, jer smo bili na Guitar Art Festu, razgovarali sa svim izvođačima, a nakon toga otplovili do Mamule, obišli zaliv i napravili priču o biseru Jadrana. Koliko god da radite, takvi dani vas ne umore, već vas napune pozitivnom energijom.
Imate master diplomu iz ekonomije. Kako je došlo do toga da se bavite novinarstvom?
– Master diplomu iz ekonomije sam stekao pred kraj rukometne karijere. Ekonomija me je uvijek zanimala ali, kao i dosta ljudi, život me odveo u drugom pravcu. Nijesam mogao da pretpostavim da ću se na kraju baviti novinarstvom.
Bavili ste se profesionalno rukometom, dugo igrali za Lovćen i Metaloplastiku, a sportsku karijeru prekinuli zbog povrede. Kako biste opisali sportske dane?
– Za Lovćen sam igrao kratko. Dugo sam bio u Budućnosti, gdje sam ponikao, i vratio se kad je napravljena evropska Budućnost, a igrao sam dugo za Metaloplastiku. Sportski dani su bili dar. Svakoga dana se bavite poslom koji volite najviše na svijetu i na kraju mjeseca neko vas još dobro plati za to. Mislim da sportisti imaju najljepši posao na svijetu.
Vaša rođena tetka je Dragana Pešić, nekada najbolja rukometašica svijeta. Koliko Vam je to značilo, odnosno da li ste imali njenu podršku i da li Vam je pomagala nekim savjetima?
– Tetka mi je oduvijek bila podrška. U rukometu svakako, ali mnogo više van njega. Moram se pohvaliti, i danas je. U našoj kući rukomet je oduvijek bio sport broj jedan. Išli smo porodično da gledamo njene utakmice, posebno kada je igrala u Radničkom, kod čuvenog Vinka Kandije. Naravno, pošto je bila najbolja, imao sam privilegiju da na svakom poluvremenu izađem na teren da šutiram na go. Mislim da se tu rodila ljubav koja nije prestala do danas.
Zbog svega toga, da li ste razmišljali da budete sportski novinar?
– Nijesam razmišljao o tome da budem novinar (smijeh).
Ipak, nijeste prekinuli vezu sa sportom, jer ste u međuvremenu postali i diplomirani sportski menadžer?
– To je trebala da bude veza koja će me zadržati u rukometu. Zapravo, to je bio životni plan – da sarađujem sa rukometašima, pomažem im oko ugovora i pronalaska kluba, da pratim sve utakmice, koje svakako i danas pratim. Međutim, kao što sam ranije rekao, život me odveo u totalno suprotnom pravcu.
Bavili ste se i opremanjem enterijera sa majkom. To je opet sasvim drugačija vrsta posla. Koliko ste dugo to radili?
– To mi je bio prvi pravi posao nakon rukometa. Ni time nijesam planirao da se bavim. Međutim, otišao sam sa majkom u Njemačku na sajam, kao prevodilac, i tako, nenadano, ostao u poslu. Putovanja, praćenje modnih trendova, komunikacija sa strancima… Sve to me navelo da zavolim ovaj posao. Nažalost, nakon 11, 12 godina prestali smo da se bavimo tim poslom, jer smo i mi jedni od onih čija firma nije uspješno prebrodila kovid krizu.
Imate suprugu i dva sina. Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?
– Tako je. Snežana, Damjan i Viktor su moj svijet. Trudim se da sve uskladim, da sa porodicom provedem što više vremena. Nekada prosto nije moguće, ali tu je supruga koja vodi računa o svima nama. Zato uživam u vikendima, kada mogu sve vrijeme njima da posvetim.
Koji Vam je najljepši, a koji najteži trenutak u životu?
– Ne znam kako da izdvojim samo jedan najljepši trenutak… Vjenčanje sa Snežanom, iako je bilo usred pandemije, rođenje sinova… Najteži trenutak je bio kraj utakmice sa Crvenom zvezdom u Beogradu, koju smo dobili, i trenutak kada sam saopštio treneru i saigračima da mi je otac poginuo noć ranije. Naravno, bilo mi je teško i noć ranije, ali tada, kada sam to naglas izgovorio, slomio sam se i prvi put zaplakao. Bude mi teško i danas kada se svega prisjetim.
GRACIJA 218/novembar 2023.
