Viču da bi izdale naređenja. Viču kako bi nastala tišina. Viču i onda kada ne treba. Za neke mame je podizanje tona pri obraćanju djeci jače od njih samih. “Brzo se obuci, zakasnićemo!”, “Ne skači, ne mogu to više podnijeti!”, “Hoćeš li više pospremiti igračke?”. Po cijeli dan kućom odjekuju njihove poruke. Zašto to rade?
Često je mama koja galami – kćerka mame koja galami. Viče, a da toga nije ni svjesna, jednostavno jer je kao mala tako naučila i to je jedini način da privuče pažnju djece. Koristi glas kako bi smjesta pridobila poslušnost, jer njen odlučan i prijeteći ton dolazi direktno do cilja. I ne zahtijeva nikakva objašnjenja. Ali, možda se iza toga krije još neki razlog. Inače, majke viču kada su zabrinute, kada ne znaju kako se ponašati ili se boje da neće uspjeti održati situaciju pod kontrolom. Dakle, glas koriste kao oružje za zastrašivanje. Da li to djeluje? Dok je dijete malo to može i djelovati. Ako viknete: “Miči se od šporeta?”, zaista ćete spriječiti da se dijete oprži. Ali,to nije uvijek najbolji izbor, čak i u takvim situacijama.
Puno galame ni zbog čega
Vikati na dijete od dvije ili tri godine kako bi požurilo nema puno smisla, jer da bi nešto samo napravilo treba mu vremena. Mama koja stalno viče na dijete da požuri, sigurno ga ne ohrabruje niti podstiče na saradnju. Bilo bi mnogo bolje organizovati stvari tako da, bez ljutnje, imate dovoljno vremena. Naprimjer, naveče pripremite odjeću za ujutro, ili probudite dijete petnaestak minuta ranije da se može na miru obući ili ga upozorite na vrijeme da trebate izaći i da pospremi svoje igračke. Ali, dijete nekada ne pokazuje spremnost da nešto uradi ili namjerno usporava kao da vas želi isprovocirati. Nemojte se prepustiti njegovim provokacijama, preokrenite stvari u svoju korist, ali – nemojte vikati. Kažite mu: “Čim opereš ruke, dobit ćeš ručak”, “Kada pospremiš igračke, idemo u park“, itd. Jednostavno, postavite pravila koja će se poštovati, a ako ih ne poštuje, neka zna da će biti kažnjeno.
Kako biste se vi ponijeli da vam policajac, koji vas je uhvatio u prekršaju, malo povišenim tonom održi predavanje, ali – bez ikakve kazne. Vjerovatno biste s uzdahom olakšanja pomislili kako ste dobro prošli. A kada bi se to ponovilo nekoliko puta? Mama koja viče na kraju gubi na uvjerljivosti. Dijete već zna da će se ona zaustaviti na vikanju i, kada je prođe ljutnja, sve će biti kao prije. I, zašto onda tome pridavati značaj? Tako se stvara zatvoreni krug u kojem je mama ona koja gubi. I ona koja sve više viče.
Pet savjeta za smirenje živaca
1.Preduhitrite neugodnost Prepoznajte kritične trenutke u kojima je dovoljna beznačajna stvar da se digne galama i pronađite vremena da na miru riješite problem.
2. Govorite staloženo Beskorisno je vikati na trogodišnjaka: “Odmah ostavi tu skupu vazu!”, rizikujete da se prepadne i baci je na pod. Uzmite mu predmet iz ruke, vratite ga na mjesto i ponovite više puta: “Trebamo je ostaviti jer bi se mogla razbiti”.
3. Nemojte se dovikivati Učite dijete da se ne razgovara dok je ono u jednoj prostoriji, a vi u drugoj.
4. Budite samokritični Zapitajte se svake večeri koliko ste puta tokom dana bez nekog pravog razloga izgubili strpljenje s djecom.
5. Zaustavite se i udahnite duboko Ako je potrebno izađite iz sobe na nekoliko minuta ili brojite do deset. Dajte sebi vremena da jasnije sagledate stvari. Uspjećete na vrijeme pobijediti krizu, a to će vam sigurno pomoći da se bolje osjećate.
A šta ako dijete viče?
Ima djece koja uvijek govore pomalo previsokim tonom. Ako se igraju, to može proći samo ukoliko ne prelazi granicu dobrog vaspitanja. Kada to postane uobičajeni način, tj. navika, bolje ga je u tome odmah zaustaviti. Opravdavati ih riječima “to su samo djeca” nema nikakvog smisla. Pustimo li djecu da viču, kada krenu u školu, učiteljica će imati pune ruke posla s razredom koji galami i s kojim je nemoguće raditi. Galama ničemu ne služi. Učimo ih dok su mali: “Vidiš, ne znam šta tražiš, ali dok tako galamiš odgovor je NE” – to uvijek djeluje.