Razgovarala Snežana Crkvenjaš
Foto Aleksandar Kerekeš i Nebojša Babić
Trebalo bi da bude, ali nimalo nije lako pisati o Zdravku Čoliću a ne ponavljati se i ne zvučati stereotipno. Malo je osoba sa muzičke scene o kojima možete da nižete samo hvalospjeve i da im pripišete samo najbolje atribute. Njegovo ime nikada se nije spominjalo u negativnom kontekstu, nema mrlja iz prošlosti, a glasom i stasom jednako plijeni kao na početku karijere. Od kada je 1972. godine na Šlageru sezone otpjevao pjesmu Kemala Montena Sinoć nisi bila tu, pa do danas – Zdravko Čolić neprikosnoveni je vladar muzičke scene i miljenik svih generacija oba pola. Svugdje je prihvaćen sa radošću i velikim oduševljenjem, a njegove pjesme na koncertima složno pjevaju i majke, i bake, i kćerke, i njihovi muški pratioci. Uvijek dobro raspoložen, pristupačan, šarmantan, harizmatičan i s obaveznim osmijehom na licu, on je jednostavno – naš Čola, od Vardara pa do Triglava.
A kako je uz sve nabrojano i vrhunski profesionalac, Zdravko je strpljivo odgovarao na pitanja za Graciju, iako ih nije bilo malo.
Crnogorska publika sa nestrpljenjem očekuje 12. juli i nesumnjivo će Vas zasuti snažnim emocijama. Na zadovoljstvo svih nas, kako je došlo do toga da baš Vi gostujete u Podgorici za Dan državnosti?
– Nisam dugo pjevao u Podgorici, a u posljednje vrijeme sam imao nekoliko velikih koncerata u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Vjerovatno su vodeći ljudi i gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović tako došli na ideju da bi bilo lijepo da za Dan državnosti održim veliki koncert na otvorenom za publiku svih generacija koja me dugo nije imala prilike uživo čuti.
Tražeći na internetu neke podatke manje poznate javnosti, pročitala sam i da ste prvi honorar zaradili u Baošićima. Da li je to tačno i možete li nam reći kako se to dogodilo?
– U Baošiće, gdje smo imali malu vikendicu, došao sam sa prijateljem za 29. novembar, tadašnji Dan republike, i on je primijetio plakat na kojem je pisalo da se u Bijeloj održava takmičenje pjevača amatera. Malo sam se nećkao, a on me prijavio. Došao sam sa gitarom u ruci i uz pomoć grupe Egzodus otpjevao Lady Madonna od Bitlsa. Publika me znala jer smo zabavljali društvo u Baošićima i Bijeloj, napravili smo fantastičnu atmosferu i maltene sam tu trebalo da pobijedim… Ali, pošto sam iz Sarajeva ne bih imao pravo daljeg takmičenja u Podgorici na republičkom takmičenju, te smo dali pola druge nagrade koja je nama u finansijskom smislu značila najviše. To je taj prvi honorar, sa tim honorarom mogli smo lijepo da se vratimo u Sarajevo preko Herceg Novog, u Dubrovniku da jedemo prvo kolače zatim da ručamo, pa da se do Sarajeva dopeljamo vozom i da ostatak novca potrošimo sa prijateljima iz gimnazije.
Sjećate li se svog prvog javnog nastupa, pripreme, treme?
– Jedan od prvih nastupa je ovaj u Bijeloj, a prije toga sam imao jedan u bašti Doma armije u Kumboru. Uzeo sam spontano gitaru, jer smo inače tu dolazili, i sa nekoliko pjesama zabavljao društvo. Prije toga je bio Pionirski centar u Sarajevu, gdje sam zamijenio gitaristu Bracu Isovića koji je svirao u orkestru Mladi i lijepi, kada sam u pauzi otpjevao par pjesama, među kojima je bila i Debora koju je u engleskoj verziji tada pjevao Vilson Piket na San Remu. To je ostavilo snažan utisak. Doduše, nisam imao tremu jer to nije bilo moje veče, ali su poslije po Grbavici krenule priče kako sam rasplakao neke djevojke, što je mene ganulo, i moguće je da me i to opredijelilo da budem vokalni solista, a ne gitarista. Jedan od prvih većih nastupa, prije početka sa grupom Ambasadori, bio je kad sam gostovao u FIS-u, fiskulturnoj sali gdje su svirali Indexi. Bio sam gost u njihovom programu sa tri pjesme. E tu je bilo dosta treme. Indexi su vodeći bend u Jugoslaviji, na njihove svirke je dolazila viđenija raja u Sarajevu, a ja sam tada bio drugi razred gimnazije. To je bilo nešto fantastično za mene, ostavio sam lijep utisak i vjerovatno su planirali da me uključe u neke svirke vezano za FIS, ali sam na početku trećeg gimnazije krenuo sa Ambasadorima, otišao u drugi bend i više se nisam pojavljivao na takvim zabavama. Recimo da je ovaj nastup u FIS-u prvi moj ozbiljniji nastup sa, onako, povećanom tremom.
Koji koncert će Vam zauvijek ostati u sjećanju?
– Vrlo je teško izdvojiti neki koncert, gotovo u svakom gradu sam imao i male i velike koncerte… Dobar mi je jedan mali koncert u Skoplju 70-ih, zatim impozantan koncert u Rijeci, gdje sam sa Lokicama i grupom Mama Koko bio na otvaranju Trsata. Imali smo tada znatno manji repertoar, nismo imali više šta pjevati, a publika je tražila još, pa smo dva puta pjevali na bis i onda smo izašli jer nismo imali više šta svirati. Presvukli smo se i pokušali da izađemo, ali publika nije htjela da napusti dvoranu, iako su upaljena svjetla. Ponavljali smo pjesme i tek je na kraju publika skontala da više nemamo šta pjevati, te je koncert završen. Taj koncert je ostao tako upamćen. Kao i prva Marakana 1978. u Beogradu, to je bilo prvi put da se nastupa pred toliko ljudi. Ma koliko je bilo trgova i stadiona, ovo sa Marakanom je bilo nešto mnogo više, prvi put je bilo tako impozantno, uz opremu iz Engleske, sve na vrhunskom nivou… Prvi put je tako nešto bilo u Jugoslaviji.
Tokom Vaše dugogodišnje karijere nijesu Vas pratili skandali, jednako Vas vole i žene i muškarci svih generacija. Odajte nam u čemu je Vaša magija?
– Ne znam šta bih Vam odgovorio. Imao sam i ja nekih afera, kao i svaka javna osoba, od kojekakvih prozivanja do nekih životnih grešaka ili nekih dešavanja. Nisam skandalozan tip, ne težim tome, da li zbog svojeg odgoja ili sredine u kojoj sam rastao, tek to mi puno ne znači. Ako čovjek tome ne teži, onda ga ni ne prati veliki broj afera i skandala. Na tome nisam ni gradio svoju karijeru, nego na pjesmama i na muzici samoj.
Publika Vas oduševljeno dočekuje gdje god se pojavite, iza sebe imate bezbroj albuma, hitova, koncerata, punih dvorana, ali i pređenih kilometara, noćenja u hotelima… Jeste li umorni od takvog načina života ili ćete Džegerovim stopama?
– Završio sam fakultet i mislio sam da će mi to biti pravac u životu, ali sudbina je jedno, a život je drugo. Ja stojim iza svog posla, to je moj posao i moj život. Svaki posao je težak, i nekada nije lako otputovati i pjevati i kada ti se ne pjeva, ali to je tvoj posao i čovjek se mora spremiti da radi svoj posao, a u mom slučaju da zadovolji publiku koja ga očekuje, voli, prati. To je nešto što se radi sa ljubavlju, i mislim da je o tome suvišno govoriti. Dok to možeš, dok te traže, dok si raspoložen i u dobroj kondiciji – dužan si na neki način da odgovoriš na svoje obaveze i sva ta putovanja neće padati teško. Koncerti su nešto čime se čovjek bavi kao i svakim drugim poslom.
Na šta ste najponosniji u svojoj bogatoj karijeri, a postoji li nešto što biste najradije zaboravili?
– Najponosniji sam na publiku koja me prati i muziku koja živi, na sve generacije koje dolaze na moje koncerte. Veliki je taj generacijski raspon, i kada svi u jedan glas pjevaju zajedno sa mnom pjesme koje su često starije od mlađeg dijela publike, znači da je vrijedilo to što sam radio. Sigurno da postoji kao i u svačijem životu, ali ono što je trebalo zaboraviti, vjerujte, već sam zaboravio.
Poslije toliko godina bavljenja muzikom šta je danas Vaš glavni pokretač?
– Uvijek publika, ako te traže, dolaze na koncerte, slušaju tvoju muziku, čekaju nove pjesme i pjevaju ih već na prvom sljedećem koncertu zajedno sa tobom. Mislim da od toga jačeg pokretača nema. A onda, radiš posao koji voliš, uživaš i sam u tome, pa i živiš od toga – sve to skupa je snažan motiv da se čovjek bavi ovim poslom.
Pročitala sam da ste 7. maja na Twitteru napisali – Kada bih u nekom drugom životu opet počinjao od početka, opredijelio bih se za sport, a ne za muziku. U tom slučaju kojim sportom biste se bavili ?
– Kada su društvene mreže u pitanju, nemam ni Twitter ni Facebook nalog, to što tamo piše nisam ja postavljao. Nikad. Postavljaju vjerovatno moji fanovi ili neko ko se predstavlja pod mojim imenom. Ovo je izdvojeno iz mog intervjua. Opredijelio bih se za sport, ali koji… Atletika je moja velika ljubav, mada je to danas prilično utopistično, tako da bi to ipak bila neka igra loptom, nešto što nije statično. U moje vrijeme tenis nije bio jako popularan, ali fudbal, košarka… Doduše, kondicija je potrebna za koncerte, tako da i naš život zahtijeva gotovo sportski režim.
Koliko popularnost utiče na Vašu porodicu i prijatelje?
– Mislim da su oni navikli na mene, u početku žena, a kasnije i djeca, i nekako me i ne gledaju kao umjetnika, a prijatelji još manje. Tu ja nikad nisam imao nikakvih problema, i to nas ne može pokolebati da budemo onakvi kakvi smo od majke rođeni (smijeh). Djeca su potpuno neopterećena, jedino kad se tata slika negdje, onda se djeca sjete da je tata pjevač.
Imate li istinskih prijatelja među kolegama?
– Da, naravno. Ima tu puno divnog svijeta, ali moram priznati da se manje družim sa ljudima iz estrade, iz svijeta muzike, a više sa onima za koje me vezuju prijateljstva stvorena tokom života još od najranijeg perioda, iz Sarajeva, iz Bosne. Ostala su dakako trajna prijateljstva sa muzičarima nastala u mladosti koja su kroz život nekako produbljivala i povremenom saradnjom. Da ne pominjem Davorina ili Kemu kojih više nema… A tu su i brojni saradnici sa kojima sam praktično u stalnom kontaktu, pa i druženju na koncertima i oko njih.
Spadate u malobrojne javne ličnosti kojima je uspjelo da svoje najbliže koliko-toliko sklone od očiju javnosti. Da li je to težak zadatak u ovom vremenu voajeristički nemilosrdnih medija?
– Čovjek koji teži javnom disponiranju ima i više problema sa medijima. Ako ne želiš to, možeš se i skloniti, ali ne možeš sve kontrolisati. Teško je, čak i nemoguće, sve kontrolisati. Nekada je to bilo lakše, danas jeste teže, ali mi nismo od onih koji baš lete da se slikaju svako malo, da budu viđeni.
Kako se nosite sa ljudima i medijima koji pređu granicu?
– Ja sam tu jako fer i razumijem da ljudi to rade da bi obezbijedili egzistenciju, da je dio novinarstva postao takav kakav je. Poštujem te ljude, svjestan sam da je to njihov hljeb, pa se i ne mogu ljutiti na njih. Tako me ona ljutina iz početka, a često mi nešto nije po volji, brzo i prođe. Nikada nisam nekakve sankcije preduzimao protiv novinara, razumijem tu profesiju, pogotovo što je to posao od danas do sutra, kao i ovaj koji ja radim, tako da uvijek nađem zajednički jezik. Uostalom, i nisam imao nikada neke velike probleme, bio sam uvijek dobar sagovornik.
S obzirom na veliki broj muzičkih takmičenja i rijalitija na mnogim televizijama, i to u udarnim terminima, njihovi učesnici doslovno preko noći izađu iz anonimnosti. Smatrate li da je danas lakše postati poznat i slavan nego kada ste Vi počinjali?
– Pa na neki način jeste, ali uvijek je to isto. Postojali su festivali zabavne ili narodne muzike da bi neko to vidio i da bi se neko već sutradan pojavio na naslovnim stranama. Festival Šlager sezone i pjesma Gori vatra preko noći su me učinili poznatim u cijeloj Jugoslaviji. Dakle, bio je dovoljan jedan festival, jedna nagrada da nekome promijeni život, što je u izvjesnom smislu kao i pobjeda danas na muzičkim takmičenjima na raznim televizijama. Ranije su ljudi koji su se pojavljivali na festivalima većinom ostajali u muzici, snimali ploče, a danas se ovi koji pobijede zaboravljaju za petnaest dana. Dakle, opet je prije bilo bolje nego danas. Čim se završi šou program niko za njih više ne zna. Ne znam ni za koga da je popularan a da je došao preko rijalitija, šou programa. Neki od tih učesnika kao nešto snimaju, rade, ali sve je to tanko. Mislim da danas, nažalost, ne postoji diskografija koja može da ih podrži jer je diskografija propala. Prije je diskografska kuća preuzimala dalje vođenje karijere, a danas to ne postoji. Postoji par kuća koje to rade, ali ne znam da je iko od učesnika tih takmičenja napravio neku ozbiljniju karijeru. Brzo postaju poznati, ali, nažalost, ne opstaju. Više koriste televiziji, nego televizija njima.
Da ste u fantastičnoj formi najbolje se vidi na Vašim koncertima. Ne štedite se nimalo, u pokretu ste od prve pjesme do povratka na bis, dajete se maksimalno. Kako održavate psiho-fizičku kondiciju, imate li neki poseban režim ishrane?
– Prošle godine sam to rekao na jednoj televiziji – u kafani, sa društvom uz lagano pićence, izgleda da je to moj usud u zadnje vrijeme (smijeh). Ipak, na neki način profesionalno se pripremim prije koncerta, neke šetnje, malo trčkaranja s vremena na vrijeme, malo se smanji taj doživljaj iz kafane (smijeh)… Ta jedna latentna pjevačka kondicija kod mene je nagomilana, a sam adrenalin, ljubav prema publici je taj koji te ustvari tjera da budeš dobar na bini. Bez obzira na fizičku spremnost, uz tu latentno nagomilanu kondiciju u sebi pretvaraš se u drugog čovjeka izlaskom na binu i tu nema više predaha. Kao svi hedonisti, spadam u one koji vole sjediti, družiti se sa ljudima, da bih pred sam koncert imao jedan malo rigorozniji režim od nekoliko dana, što je profesionalan odnos prema poslu.
Idu li kćerke na Vaše koncerte? Koliko im je muzika inače važna u životu?
– Bile su u Sarajevu na stadionu Koševo, na Ušću, u Areni u Beogradu. Moji koncerti inače počinju kasno za njihov uzrast. One nisu djeca opsjednuta muzikom, slušaju modernu muziku i vole je. Imaju neki svoj izbor koji je više elektronski, ne ulazim nekako u taj njihov svijet, vjerovatno nešto znaju što ja i ne znam da znaju. Ne mogu reći da nisu u muzici, ali ne pretjeruju, imaju i druga interesovanja.
Kada bi poželjele da krenu Vašim stopama, kako biste reagovali i koje savjete biste im dali?
– Odreagovao bih pozitivno na veliki talenat. Mlađa kćerka Lara, koja ima devet godina, čini mi se ima predispozicija, tako da bih volio da ide u muzičku školu, da se malo više bavi glumom, muzikom. Pet godina starija Una ne pokazuje za sada pretjeranu volju, ali dobro uči, i to je najvažnije. Ali, ako nije u pitanju izuzetno veliki talenat, ne bih forsirao uopšte, jer umjetnost je težak i neizvjestan posao, treba Bog da te pogleda i da ti da neki dobar kvalitet i neku volju da bi istrajao u tom svijetu. Ali, muzičko obrazovanje nije naodmet, volio bih da pomalo sviraju neki instrument, a za nešto ozbiljnije mora postojati veliki talenat – da bih ja podržao.
Poznato je da volite da ljetujete u Crnoj Gori. Da li tu ljubav dijeli i Vaša porodica?
– Naravno, često smo ovdje. Bili smo u raznim mjestima u Crnoj Gori, a nekako i Boka je tu, pominjao sam Bijelu u kojoj sam bio od mladih dana. Rado se vraćam uvijek, a i nije mi daleko. Volim ovo primorje zbog sunca, mora, ribe i prijatelja koji su tu, to mi je najvažnije.
Hoćete li možda poslije podgoričkog koncerta produžiti na naše primorje?
– Oko druge polovine avgusta eto mene.
Koji su Vaši budući planovi, možemo li uskoro očekivati neke nove pjesme?
– Polako ću do kraja godine krenuti da se pripremam, malo ću se intenzivnije baviti novim stvarima, saradnjom sa autorima. Ima nekih dobrih novih ideja, vidjećemo… Možda malo ja, možda malo više drugi autori ovaj put, ne treba prekoračiti tri godine između dva albuma. Ne moraju biti albumi, ali, recimo, neki singl bi mogao biti na proljeće da nas premosti, a novi album negdje pred kraj naredne godine. Još je u toku turneja Vatra i barut koja je počela koncertom u Skoplju prošle godine u maju, pjevaću je i naredne godine.
Osim što ste na našim prostorima jedina zvijezda u pravom smislu, slovite i za izuzetno kulturnog čovjeka i džentlmena. Da li je teško biti fin?
– Hvala na komplimentu. Ne mislim da sam ja jedini, mislim da sam dugo u ovom poslu. Nije teško biti fin, svi mi možemo biti fini kad hoćemo, to je pitanje malo odgoja, toga što nosimo iz kuće, i društva i vremena u kome živimo. Vremena su možda malo raskalašnija nego što su nekad bila, ali opet – ako ljudi imaju šta ponijeti iz kuće, i hoće – mogu lako biti fini.
RAZOTKRIVANJE
Pjevački uzor? Ima ih više… Elvis!
Šta najčešće slušate? Obično soul, ponekad i bluz, u zavisnosti od situacije i gdje se nalazim. Kod kuće se sluša pop, u kolima dok putujemo često slušam klasiku, u kafani je to narodna muzika… A pratim i sva dešavanja u muzici.
Bitlsi ili Stonsi? Bitlsi.
Imate li kultnu knjigu koju biste mogli da čitate bezbroj puta? Travnička hronika, Derviš i smrt, posljednjih godina vraćam se klasici najradije.
Film koji ste gledali više puta i mogli biste opet? Ko to tamo peva.
Al Paćino ili Robert De Niro? Robert De Niro.
Koji filmski citat pamtite? Citat iz filma Ko to tamo peva – “Valjda se zna ko ovde voli da krade”!
Kada bi se snimao film o Vašem životu, koga biste voljeli vidjeti u glavnoj ulozi? Ima mnogo mladih glumaca, kao što su ovi iz predstave Glavo luda u Pozorištu na Terazijama u Beogradu, odlično to rade… Ne bih nikog sada posebno izdvojio, možda neki glumac koji dobro pjeva.
Koju poznatu ženu smatrate seksi? Za moj specifičan ukus ima ih više.
Šta najbolje kuvate? Nešto lagano, bareno povrće (smijeh).
Jelo koje Vas podsjeća na djetinjstvo? Raštan sa malo suvog mesa da zamiriše.
Pivo ili vino? Vino.
Imate li kućnog ljubimca? Imali smo kornjaču i hrčka, a namjeravamo imati psa.
Koje svoje osobine sa ponosom ističete, a koje biste rado promijenili? Iskrenost, druželjubivost… Promijenio bih vjerovatno ekonomisanje vlastitim sredstvima.
Najbolje se opuštate uz… Šetnje po prirodi, dobar film, muziku.
Šta nikada nijeste uradili, a voljeli biste? Nisam se nikada oprobao u alpinizmu, a volio bih osvajanje nekog planinskog vrha.
GRACIJA 57/juli 2015.
