Zbog pandemije korona virusa i niza mjera koje je tim povodom propisalo Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti u Crnoj Gori, koncert Željka Joksimovića, kojim je 14. marta trebalo da bude spuštena zavjesa na Praznik mimoze u Herceg Novom, bio je među prvim većim otkazanim događajima u našoj državi. S druge strane, njegov aprilski koncert Beograd pobeđuje, ispred Skupštine Glavnog grada Srbije, bio je prvi tog tipa u jeku vanrednog stanja, a više od milion gledalaca pred malim ekranima pratilo je Joksimovićev nastup u čast ljekara, sestara i medicinskih radnika. U intervjuu za Graciju, osim o sada već nezaobilaznim razmišljanjima u vezi sa životom u doba korone i profesionalnim temama, sa muzičkim perfekcionistom dotakli smo se i carstva u kom uživa sa suprugom Jovanom, sinom i kćerkama.
Globalna pandemija korona virusa iz korijena je promijenila svijet i uzdrmala svaku poru društva, bez obzira na nivo razvijenosti, moć, novac. Jeste li očekivali da će aktuelna dešavanja na nivou svijeta dostići ove razmjere i na koji način ste organizovali svakodnevicu u danima kada je postojala znatno realnija opasnost od nevidljivog neprijatelja nego što je to slučaj sada? – Hajde da krenemo od kraja. Plašim se da je svakodnevica organizovala mene, a ne ja nju. Sve nas je organizovala, svela na onaj ljudski minimum koji se zove preživljavanje i pokazala nam da svijet ne pripada nama, bar ne u onoj mjeri u kojoj smo mislili, bili ubijeđeni. U posljednjem broju jednog srbijanskog nedjeljnika, Juval Noa Harare, jedan od danas najvećih mislilaca, objašnjava kako današnji svijet postoji samo na osnovu naših priča. Država, nacija, novac… sve su to priče koje smo sami stvorili, izmislili ih, a kolektivna svijest ih usvojila. I tačno je to, ali je tačno da, očigledno, priče umiju da stvaraju i druga stvorenja. Čak i one najprostije, poput virusa. Ovaj je ispisao sasvim novu priču, u kojoj smo ne samo sporedni likovi, nego i negativci koji su postali žrtve sopstvenih pogrešnih predstava o veličini. Ali, to je nešto sa čim već dugo živimo. Antropocen, epoha u istoriji koju oblikuju ljudi, jeste paradoksalna upravo po tome što ljudi, razvijajući se, najviše sami sebi rade o glavi. Nemarom, nepažnjom, bahatošću prema prirodi i nepriznavanjem nijednog drugog autoriteta osim svog. I onda se pojavi najsitniji mikroorganizam, virus, i pokaže nam koliko je taj ljudski autoritet lažan. No, možda je bilo i vrijeme za to. Pretjerali smo. U svemu. Karantinske forme koncerata, svirki i nastupa iz kuće zaživjeli su širom svijeta, najčešće kao vid podrške i razonode. Ipak, Vama je ukazana čast da otvorite seriju koncerata Beograd pobeđuje i ispišete nove stranice muzičke istorije pred više od milion gledalaca. Čini li Vas ponosnim činjenica da ste makar nakratko dokazali da muzika ima snagu da uzvrati udarac i u ovako nezavidnoj situaciji? – Nisam imao ambiciju da uzvraćam udarac, između ostalog i zbog svijesti da sam pripadnik roda koji jeste, u velikoj mjeri, sam zaslužan za ovo što ga je snašlo. Nisam više ni u onim revolucionarnim godinama koje pozivaju na juriš protiv svake nepravde. Više sam sklon, i to je bio razlog koncerta, da uočavam zavisnosti među nama, i da prepoznajem vrijeme za zahvalnost. I to je bio taj koncert. Zahvalnost. I čast da mogu da je izrazim u ime toliko ljudi. Onih koji su svjesni, a rekao sam to na koncertu, da nikada u istoriji toliko mnogo nas nije zavisilo od tako malo njih. Čitave nacije duguju ono najvažnije, život, nekolicini hiljada ljekara, sestara, medicinskih radnika. I njima sam pjevao. Da zahvalim. Da vratim dio duga koji, svi zajedno, imamo prema njima.
“Korona virus ispisao je sasvim novu priču, u kojoj smo ne samo sporedni likovi, nego i negativci koji su postali žrtve sopstvenih pogrešnih predstava o veličini”
Kako to obično biva, opet smo u najtežim situacijama potvrdili da samo uz solidarnost, međusobnu podršku i brigu o svim akterima rastu šanse za bilo koju vrstu uspjeha. Je li nam bilo potrebno ovakvo otrežnjenje i hoćemo li naučiti lekciju? – Da opet citiram Hararea, nikada ne treba potcjenjivati ljudsku glupost. Ja bih dodao, još manje bahatost, sebičluk i samoživost. Što je za nas najgore, te osobine, sve četiri, nemaju nikakve veze sa politikom, opcijama, ideologijama, vjerovanjima, nego su spojene za samo našu srž. Za ono najprimarnije, što se tako teško mijenja. Baš nedavno, na mrežama, ovdje u Srbiji, glavna vijest je bila slika žene koja u Smederevu čupa cvijeće iz gradskih žardinjera da bi ga odnijela kući, da joj kuća bude ljepša. I to je suština. Da smo dovoljno glupi, bahati, sebični i samoživi, da nismo u stanju da vidimo da je čitav ovaj svijet naša kuća. Spremni smo da ga uništimo zarad par trenutaka ličnog zadovoljstva, ili par dinara zarade. Da nije bilo nemilih dešavanja, sredinom marta družili biste se sa crnogorskom publikom. O Vašem prisnom odnosu rečeno je toliko toga minulih godina. Opet, nikako da se zasitimo Vaše muzike pa često dobijete poziv sa naše adrese i uvijek su to važni povodi, proslave značajnog karaktera. Prija li Vam saznanje da na crnogorsku publiku uvijek možete računati? – Crnogorska publika uvijek može da računa na mene. Ona je moja, baš kao što sam i ja njen. Moglo bi se reći da smo, na neki način, odrasli zajedno i ona nikada, za mene, neće biti tuđa. Baš kao ni publika širom regiona, od Slovenije do Makedonije. To su sve mjesta na kojima se ne osjećam kao neki internacionalni umjetnik, već, upravo suprotno, kao domaći. I mislim da se to vidi, da se osjeća ta međusobna posvećenost i ljubav, te da zato svako moje gostovanje u Crnoj Gori nije ništa drugo nego nastavak zajedničkog puta. Šta Vam je to Crna Gora još konkretno donijela u životu, a da ste, pritom, to smjestili među ona važna mjesta u inače plodonosnoj biografiji? – Da se našalim, najvažnije mjesto u mojoj biografiji je to što sam se uopšte rodio, a što se ne bi desilo bez moje majke, koja je porijeklom Crnogorka. I ne smijem ni da zamislim kako bi mi bilo da se to nije desilo. No, šalu na stranu, Pjesma Mediterana u Budvi, davne 1998. godine, nagrada koju sam na njoj osvojio, jeste, na neki način, označila početak moje karijere. Zahvaljujući njoj otišao sam i na dva važna Međunarodna festivala u Bjelorusiji, osvojio Gran pri. Poslije toga sve je, nekako, išlo svojim tokom, pa i Pjesma Evrovizije 2004, na kojoj sam predstavljao, da vas podsjetim, Srbiju i Crnu Goru. Sve zajedno, moglo bi se reći da sam u Crnoj Gori, kao i većina Srbijanaca sa porijeklom, naš. Sarađivali ste sa mnogim crnogorskim izvođačima i posjetili većinu naših gradova. Koja su Vam omiljena mjesta u Crnoj Gori i u čemu prepoznajete njeno najveće bogatstvo? – Za Budvu me svakako vežu prelijepe uspomene, ali i za Herceg Novi, Podgoricu… Ali ne zbog ljepote gradova i predijela, a jesu prelijepi, nego upravo zbog ljudi, publike, emocije koju sa njima dijelim. I vjerujem da je to, sposobnost da voli, da osjeća, da to otvoreno pokaže, najveće bogatstvo i Crne Gore i ljudi u njoj. I to je ono što za sve nas koji dolazimo da nešto sa njima podijelimo ujedno i ogromna obaveza. Ovdje ne možeš da dođeš, a da ne daš sve od sebe. Zato što ljudi to zaslužuju. Šta sve od Vas iziskuje priprema koncerta i sa druge strane – šta ne smije izostati kako biste spokojni napustili binu? – Pa upravo to o čemu sam i pričao. Publika ne trpi laž i ne trpi odsustvo emocije koju je i sama donijela. I to je ono što me i u pripremi koncerata tjera na perfekcionizam, toliko da mi prijatelji, saradnici, često i zamjeraju da stalno nešto zvocam i zakeram. A moram, pošto sam, poslije na koncertu, ja samo dio, nikako zasebna cjelina. I to dio od čije iskrenosti i ljubavi cijela priča i zavisi. Ja ne smijem da lažem. Izdao bih i sebe i svakoga ko dođe na koncert. Ozbiljna obaveza, ali za nju se, u ovom poslu, i živi. To je, na kraju, i ono što čini razliku. Trenutno ste u fazi kada svi od Vas očekuju impozantne koncerte, atraktivne spotove, hitove. Ukratko, da sve čega se dohvatite pretočite u uspjeh. Kako sve ove godine održavate pobjednički kurs i šta Vam je najveći izazov? – Drago mi je što ste upotrijebili izraz “izazov”, pošto na ovim prostorima ljudi češće koriste riječ “problem”. A problemi su uvijek nešto vječno, nerješivo, dok su izazovi, suštinski, podstrek, donose rješenje. Zato i volim izazove, uživam u njima, oslobađaju onaj kreativni dio mene, tjeraju ga naprijed, podržavaju, ohrabruju i omogućuju mi da stalno, suštinski, nešto novo radim. Nove kompozicije, nove koncerte, poput Dva sveta, ili nove poslovne poduhvate, kakav je i pokretanje tri televizijska kanala.
“Pobjednički tim u braku čini svijest o tome da ste tim, da radite, planirate i sanjate zajedno”
Muzički svijet je danas, kazali ste to glasno nekoliko puta, prije svega postao biznis. To se i te kako osjeća i u notama koje pojedini stvaraju, ciljajući komercijalnost. No, da li su upravo vrijeme i godine provedene na vrhu najbolji filter koji pročisti sve? – Prvo, da razjasnim, uopšte ne mislim da je biznis, apriori, nešto loše. On pokreće sve, čitav svijet, pa i mene, jer su njegove osnovne karakteristike konkurencija i iz nje izvedeni kvalitet. E, sada, taj kvalitet u ovom biznisu, u umjetnosti, nije uvijek određen samo brojem prodatih primjeraka nečega, nego ga određuju broj prodatih primjeraka plus vrijeme. I to vrijeme jeste taj filter. Zato što oni koji vrijede prodaju godinama. Oni koji su samo moda, hir, prodaju sada i nikada više. I to je nešto o čemu svaki umjetnik mora da vodi računa. Šta radi i za koga radi. Da li samo za danas ili i za sutra. Zato što je sutra – kvalitet. Za razliku od ne tako zanemarljivog broja kolega, čini se da ste uvijek osluškivali i puls publike i instinkt. Je li Vas nekad, ipak, prevario osjećaj? Kako izlazite na kraj sa situacijama kada epilog bude neočekivan? – Ja sa publikom, kao što sam rekao, dijelim. I to nije instinkt, nije ni osluškivanje, to su, prije svega, posvećenost i obaveza. Pjevao sam jednom, bio je doček Nove godine, na minus 25 stepeni. I pred pedesetak ljudi, toliko ih je odlučilo da trpi tu hladnoću. Ali sam pjevao cio repertoar, sve vrijeme koje je bilo predviđeno i još malo više, jer je to bila moja obaveza prema svakom čovjeku, ženi koji su tu bili i zato što je to bio način da im pokažem da sam posvećen dijeljenju. U muzici vam je slično kao u politici, u kojoj je svaki glas važan, pošto je ovdje svaki slušalac važan. I ako prevariš jednog, i u politici i u muzici, prevario si sve. U 2019. predstavili ste “samo” numeru i spot Možda je to ljubav. Da li se iza tog podatka krije činjenica da ste marljivo čuvali obimniji materijal za ovu godinu u izdavačkom smislu? – Ne, nego činjenica da sam imao veoma mnogo posla, prije svega oko TV kanala koje pokrećem, koncerata, raznih privatnih obaveza. No, ja komponujem stalno, ne zaustavljam se šta god da radim, tako da je pitanje samo kada ću sve to da izbacim i predstavim slušaocima. I obećavam, evo, da ću sve uraditi da to bude brzo. I obimno, pošto je “obimno” jedna od najboljih mjera koju smo izmislili. Podrazumijeva izobilje. I kvalitet. Projekat Dva sveta, ali i činjenica da ste uvijek dobrodošli u svim gradovima bivše Jugoslavije, snažne su potvrde da muzika, ipak, spaja ono što bi mnogi rado razdvojili. Do kada će muzika i ljudi imati tu vezivnu moć? – Tokom Drugog svjetskog rata i jedni i drugi (treći, četvrti, svi) su slušali Lili Marlen. Zato što muzika, vjerovatno, ne može da zaustavi zlo i mržnju, ali, uvijek, može da pruži utjehu. I to je jedan od paradoksa na kojima svaka umjetnost živi. Ljudi su spremni, sposobni za najrazličitije gadosti, zločine i zlodjela, a onda krenu da se preispituju, žale i sebe i druge, pokušavaju da nađu opravdanje, razlog. I, kao što rekoh, utjehu. Iz tog paradoksa nastaje umjetnost, i to ona vrijedna. Iz tog paradoksa nastaju i nove veze, kroz umjetnost i preko umjetnosti, pa i muzike. Ona je dokaz da većina nije željela nikakav krvavi raspad, ni mržnju. I drago mi je da sam i dio te većine i da sa njom dijelim tu osnovnu emociju. Onu koja govori da smo svi, u suštini, isti, obični ljudi, i da želimo da budemo povezani na način na koji su obični ljudi, uvijek i svugdje, povezani. Kroz ljubav, pjesmu, radost, veselje, tugu i muziku koja sve to sadrži. Već je jasno da muzički svijet kakav smo poznavali prije korone više ne postoji. Muzičari se najkomotnije osjećaju kada su oči u oči pred publikom, a toga, makar kada govorimo o bliskoj budućnosti, sigurno još neće biti, naročito u smislu masovnijih okupljanja. Kakve promjene najviše očekujete i kako postupiti pa da posljedice ne budu dugoročnog karaktera? – Muzika je, prije svega, stvaranje, i vjerujem da se tu ne samo ništa nije promijenilo nego da će, kao toliko puta do sada, i iz ove muke iznići novi cvjetovi, nove vrijednosti i nov kvalitet. Reprodukcija svega toga je sasvim druga priča, najmanje zavisi, bar ne danas, od nas, ali isto tako mislim da ne smijemo da bilo koje događaje, pa ni ovaj, koristimo kao opravdanje. Kontakt sa publikom je naša obaveza, bez nje mi nismo kompletni, za nju i stvaramo, i moramo da je, stalno, što bi rekli, držimo u pripravnosti. Moramo s njom da komuniciramo, da joj dajemo nov sadržaj, pogotovo kada joj je teško. Koncert koji sam održao zato je imao i tu ulogu. Baš kao i svaki dan koji sam, protekla dva mjeseca, proveo u kućnom studiju, spremajući novi materijal. U međuvremenu ste uplovili u polje televizijske industrije. Otkud naklonost prema tome i kako ste zamislili da izgleda projekat o kom mnogi već pišu kao o nečemu grandioznom? – Ne znam da li već sada smijem da otkrivam šta sve radimo, ali svakako neću da demantujem te navode o grandioznosti. I to ne zbog neke umišljene veličine, niti pretencioznosti, nego zato što znam koliko je grandiozan napor koji smo uložili u taj projekat i koliko su nam veliki snovi, želja da stvorimo nešto što će da pomjeri granice, donese novi kvalitet, pokaže koliko televizija može da bude dobra i korisna. A mislim da je to danas, u vrijeme u kojem se televizija podjednako i gleda i mrzi, nešto što nam je neophodno. Da se emituje kvalitet, dobra vibracija, dobar primjer, nauk i zdrava emocija. Po ugledu na naslov Vašeg velikog projekta Dva sveta možemo govoriti o Željku ispred kamera i iza njihovog domašaja. Šta to sve čini carstvo intimnijeg svijeta Joksimovića, kada niste muzičar, već otac, suprug, prijatelj, komšija… – Kada bih vam to ispričao, taj svijet više ne bi bio intiman, ni najmanje. Šalim se, naravno, donekle. Moje carstvo, moja intima, jesu moja žena i moja djeca, njih četvoro. I to je carstvo koje vas uzme cijelog, ali vam i da sve. Tu ste podjednako i prosjak i kraljević. I sluga i gospodar. I najveće je i najljepše na svijetu. Vaša porodica i djeca često “plaćaju cijenu” toga što ste javna ličnost, pa blicevi i svijetla kamera obasjavaju maltene svaki Vaš javni korak, a za mnoge su “senzacija” i kupovina kuće, nova frizura Vaše supruge, šetnja sa djecom, objava kćerke na Instagramu… Kako u tom sveopštem metežu poremećenih vrijednosti uspijevate da sačuvate mir i stabilnost porodice? – Pazimo o čemu pričamo. Što je, i dalje se šalim, nemoguće. Neki put mislim da društvene mreže, osim što oslobađaju tu ogromnu energiju, kroz omogućavanje svima da kažu šta misle ujedno čine od nas i taoce. Sada, šta god da uradiš, nađe se neko da ti proviri kroz prozor i komentariše. I to vodi ka tome da sve više ljudi drži prozore zatvorenim. Ja, na žalost, to ne mogu, bar ne u onoj mjeri u kojoj bi to neki put htio. Veoma je mala razlika u ovome što radim između privatnosti i uvrede. A da vrijeđam, ne smijem. Našalili ste se nedavno kazavši da je za harmoničan odnos u braku neophodno da muž svira harmoniku, a Vama ni to nije nepoznanica. Osim ljubavi i te harmonike, šta još zahtijeva pobjednički tim? – Svijest o tome da ste tim. Da radite zajedno, planirate zajedno, sanjate zajedno. Da nikada ne budete važniji od tima. Treći i poseban svijet su Vaši nasljednici. Šta danas čini uspješnog i srećnog roditelja? Jeste li dostigli taj zenit? – Trenutno me zanima samo da budem srećan roditelj. I jesam. A uspjeh je uvijek relativna kategorija. I čuva se za kraj. Ako moja djeca budu srećna, zadovoljna, moći ću da kažem i da sam bio uspješan Koji to trenutak ili osjećaj sa suprugom i djecom spada u prve među jednakima, u one veličanstvene? – Pošto mi je posao takav da moram stalno da putujem, radim, jurcam, vjerujte mi da mi je svaki trenutak sa mojima veličanstven. I ne mogu da opišem koliko svaki taj trenutak cijenim. To kada, na neki način, mi, Joksimovići, pjevamo uglas.