Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Shobot, printscreen
Kiša koja je u četvrtak, 11. avgusta, pala u Podgorici, nije rastjerala publiku sa koncerta Željka Samardžića. Naprotiv, publika je uglas i dalje pjevala njegove pjesme i pokazala koliko je popularan u Crnoj Gori. Samardžić je, ne krijući zadovoljstvo, u intervjuu Graciji kazao da drugačije nije ni očekivao, jer se u Crnoj Gori osjeća kao kod kuće, i sa porodicom u Kotoru provodi znatan dio godine. Za to ima i poseban razlog, jer mu je karijera krenula upravo iz Crne Gore, 1995. godine na Budvanskom festivalu. Najviše ga, kako kaže, ispunjava ribarenje i zaljubljen je u ljepote Bokokotorskog zaliva, ali njegovi su i Nikšić, gdje su mu sahranjeni roditelji, i Mostar, u kome je rođen, i Beograd, u kome živi već 30 godina. Samardžić ima tri ćerke i četvoro unučadi, a u muzičke vode jedino je uplovila najmlađa ćerka Minja, koja često pjeva prateće vokale na njegovim nastupima. Snimio je i nove pjesme, a da li će postati hitovi, odgovara u svom poznatom maniru: “O tome presuđuje publika”.
Često ste u Crnoj Gori. Ovdje imate vjerne obožavaoce i čini se da svaki Vaš novi nastup budi veće interesovanje publike?
– Ovdje sam kao kod kuće. Bukvalno i emotivno. Mi, Samardžići, smo ukorijenjeni u Nikšiću, tj. Krivošijama. I mada mi je tu djedovina, ja sam se malo pomjerio ka moru i tamo, u Dobroti, provedem za mene najljepši dio godine, čitavo ljeto i dobar komad kasnog proljeća i rane jeseni. Drago mi je što imam tako kvalitetnu publiku u Crnoj Gori jer me to dodatno obavezuje da dolazim ovamo češće. Brojna rodbina i prijatelji su takođe razlog što je Crna Gora moja česta destinacija.
Kako ste zadovoljni nedavnim koncertom u Podgorici?
– Taj dan se kiša kanila da padne i pala je u toku koncerta, ali čini mi se taman toliko da napravi još bolji ambijent i atmosferu. Imam osjećaj da smo se te noći dobro proveli i razišli zadovoljni, a to je za mene uvijek kredit za neki naredni susret.
Ovog ljeta ste imali nastupe širom Crne Gore…
– Smatram da su bili odlično raspoređeni, Plužine, Kolašin, Podgorica, Kotor… Svaki od njih mi je ostavio poneku lijepu uspomenu. Naravno, da ne zapostavim Cetinje i moj Nikšić, gdje sam nešto ranije takođe imao nezaboravne nastupe.
I ovo ljeto ste proveli u Dobroti, gdje imate kuću. Dolazite li i tokom ostatka godine, šta Vas najviše veže za to mjesto?
– More! Svaki slobodan period gledam da odem do mjesta gdje uživam i najbolje punim baterije.
Da li ste u Dobroti odmarali sa kompletnom porodicom?
– Moja supruga i ja smo, po pravilu, prethodnica, a onda nam se smjenjuju periodično Pecelji, Obradovići i Živkovići… Moje kćerke sa svojim porodicama nam prave društvo čitavog ljeta.
Poznato je da volite da ribarite. Da li je ste pecanje zavoljeli baš u Dobroti, ili je to ljubav od ranije? S kim najčešće idete na ribarenje?
– Da, interesantno je da me jedino ispunjava ribanje na moru. Na rijeci nemam tu vrstu zadovoljstva. U zalivu sam “kupovao” znanje od iskusnih ribara. Mislim da sam sad prilično vješt. Evo, ovih dana mi zavide i neki mještani na ulovu lignji. Uporan sam i znam ponekad da ostanem i dan i noć na barci. Ponekad mi društvo prave moji Drago i Banjo, ali se nikada ne osjećam usamljeno na moru, tako da najčešće isplovim sam.
Šta u Crnoj Gori najviše volite?
– Tu Bogom danu ljepotu zaliva u koju sam zaljubljen. Često pričam svojim prijateljima i pokušavam da dočaram neopisivo lijepa magična jutra kada sunce progleda iznad brda i probudi Kotor onako sanjiv i ušuškan u vjekove. Ne znam… Ta slika, mirisi mora, bonaca, mene uvijek iznova ostavljaju bez daha.
Da li se slažete sa konstatacijom da je Vaša karijera krenula upravo iz Crne Gore, 1995. godine na Budvanskom festivalu, kada ste dobili nagradu stručnog žirija za interpretaciju pjesme Sipajte mi još jedan viski?
– Tako je! Sipajte mi još jedan viski i Budvanski festival su prekretnica moje karijere, ali slobodno mogu reći i života. Te godine je pokojni Rođa Raičević zasluženo pobjedio sa pjesmom U tebe sam zaljubljen. Za mene je to jedna od najljubavnijih pjesama koje znam i kada mi je Braja, autor melodije i teksta, ponudio mogućnost da je preradim za neki njegov projekat, sa oduševljenjem sam prihvatio. Mislim da je Miroslav Stolica novim aranžmanom i produkcijom uspio još više približiti moru i ljetu. Na kraju, moj drug Keco iz Nikšića je, svakako, videom i slikama Boke doprinio tome. Veoma sam zadovoljan reakcijama publike, a mislim i da bi i Rođa bio zadovoljan ovom verzijom.
Učestvovali ste i na hercegnovskim Skalama. Raduje li Vas povratak tog festivala?
– Jesam, i mada nisam bio toliko uspješan kao u Budvi, poštujem ga i želim uspjeh Skalama. Festivali su dobra prilika za promociju pjesama, a posebno mladih izvođača.
“Često pričam svojim prijateljima i pokušavam da dočaram neopisivo lijepa magična jutra kada sunce progleda iznad brda i probudi Kotor onako sanjiv i ušuškan u vjekove”
U braku ste već 44 godine, otac tri ćerke i imate četvoro unučadi. Da li je neko iz Vaše brojne porodice odlučio da krene u muzičke vode?
– Najmlađa Minja je imala ozbiljne planove. Čak je izdala i jedan, po meni odličan album, Budući moj. Nažalost, nije bila dovoljno uporna, ali poštujem njenu odluku. Ona mi sada pomaže kao prateći vokal na većim nastupima, ali i u studiju. Mada u posljednje vrijeme nema baš mnogo vremena jer je postala majka i donijela na svijet jednu prelijepu bebu šarmerku, moju unuku Anđeliju. Čini mi se da joj se, po načinu kako reaguje na muziku i uspavanke koje joj pjeva deda, smiješi muzikalna budućnost.
Poznati ste i po tome što nesebično podržavate talentovane pjevače, bili ste i u žiriju emisije Nikad nije kasno…
– Konkretno, u toj emisiji sam podržavao one kojima se, nažalost, karte karijere nisu otvorile, a zaslužili su svojim vokalnim kvalitetima. Žika Jakšić je napravio divnu emisiju koja ima kako muzičku, tako i možda još ljepšu životnu, emotivnu dimenziju, i uvijek se rado odazivam i gostujem kod njega. Mnogo mladih i nadarenih djevojaka i mladića se pojavljuje u talent šou takmičenjima. Većina zaista zaslužuju i mogu napraviti značajan uspjeh, ali to, pored kvalitetnih vokalnih sposobnosti, zavisi i od još nekih faktora. Prije svega, njenog veličanstva pjesme. A danas je veoma teško pronaći takvu, pravu poput, za moju karijeru presudne, Sipajte mi još jedan viski. Onda, važno je zaista imati i sreće, mnogo kockica treba da se posloži u pobjedničkom mozaiku. Ja sam prijatelj sa dosta manje ili više afirmisanih momaka i djevojaka i pokušavam da im prenesem moje iskustvo i stavove koji su plod dugogodišnje karijere. Nadam se da će uspjeti i ostvariti svoje životne snove.
Rođeni ste u Mostaru, a pošto Vam je otac bio vojni oficir, u mladosti ste često mijenjali prebivalište, pa ste živjeli i u Nikšiću, Igalu, Zadru, pa ponovo u Mostaru, da bi Vas životne okolnosti dovele do Beograda. Koji biste grad mogli da nazovete domom?
– Često mi novinari postavljaju to pitanje. Sebe smatram privilegovanim tom okolnošću da sam u živio i ponio ponešto iz svih tih sredina u kojima sam odrastao. Već 30 godina živim u Beogradu i mogu reći da sam tamo pronašao sebe i sve što se može nazvati domom. Ali, Mostar je grad u kome sam proživio možda najljepši dio života, svoju mladost. Nikšić su moja baba Jovanka, đed Milan, tetka Anđelija, moja braća… Tu počivaju moji roditelji. U Igalu smo najkraće živjeli, a Zadar je, opet, moje sjećanje na školska drugarstva, prve tinejdžerske nestašluke, ali i muziku. Još pamtim batine koje sam zaradio od oca kada sam došao kući poslije dozvoljenog roka, slušajući Arsena Dedića kako pjeva na tadašnjem Trgu pet bunara. Jednom prilikom sam Arsenu rekao za taj moj prvi koncert, kada sam ga očarano slušao, zakasnio kući i “popio” batine zbog njega, na šta mi je odgovorio duhovito, kako je samo on znao: “Vidiš da se isplatilo, postao si ozbiljan pjevač”!
Otvoreno ste više puta govorili i o bolesti štitne žlijezde. Koliko je zdravstveni problem uticao na Vaš stvaralački rad i karijeru?
– Nekako novinari više insistiraju na toj priči, a ja prihvatam jer znam da se mnogo ljudi susreće s oboljenjem štitne žlijezde. Konkretno, imam tzv. hašimoto. Čujem da su žene sklonije tom oboljenju. Moj oblik je blag i nemam nikakvih problema osim što svako jutro moram da uzmem tu jednu tableticu od 100 mg. Ali, prije nego što sam otkrio o čemu se radi, osjećao sam često pospanost, umor, nervozu…
Kakvi su Vam planovi? Hoćemo li uskoro čuti novi hit?
– To da li će biti hit ne mogu znati, jer o tome presuđuje publika. U posljednje vrijeme sam bio veoma vrijedan i u studiju Stari lav snimio nekoliko, po meni, odličnih pjesama koje ću u narednom periodu periodično izdavati. Nakon obrade U tebe sam zaljubljen, objavićemo duet sa Sašom Matićem, a zatim i veselu i optimističnu pjesmu Okupite, za koju mi je tekst napisala Marina Tucaković. Planiram i jedan album, stilski malo drugačiji od onog na koji sam navikao publiku, ali o tome ćete nešto više čuti na zimu.
