Željko Samardžić: Muzika mi je donijela sve što me čini srećnim

Popularni pjevač obradovao je fanove novim albumom, ali i prijatno iznenadio novim imidžom

 

Otkada je 1995. godine na Budvanskom festivalu otpjevao pjesmu Sipajte mi još jedan viski, Željko Samardžić postao je miljenik publike, a u njegovim vanvremenskim hitovima uživaju sve generacije. Iza njega je izuzetno uspješna godina, objavio je novi CD Mila, koji je na prvo slušanje osvojio srca poštovalaca dobre muzike. Sve je iznenadio i potpunom promjenom imidža zbog kojeg ga mnogi u početku nijesu prepoznali. Mostarac po rođenju, već 26 godina stanovnik je Beograda, ali ne može ni bez Kotora gdje ima kuću i provodi svako ljeto. Kaže da voli i Podgoricu i da dolazi kad god je u prilici. Samardžić je nedavno gostovao u Elmag radiju u Podgorici, gdje je, sa gitarom u rukama, srdačno dočekao ekipu Gracije.

U 2017. ste izdali album Mila, istoimena pjesma je odmah postala hit… Da li ste zadovoljni?

– Nakon dvije godine predanog rada, album sa 15 pjesama je u eteru. Mila je naslovna numera koja je, zajedno sa videom, prva krenula i dobila divne komentare. Potpuno je drugačija od ostalih pjesama na albumu, neka kombinacija sevdaha i popa. Nosi jaku emociju i za pjevanje mi je bila veoma inspirativna. Trudili smo se da uradimo kvalitetnu priču i napravimo pomak u odnosu na ono što sam do sada radio. Polovinom januara sam izdao i video klipove za još deset numera s albuma, a nadam se da ćemo uskoro završiti i za preostale dvije, A gde si bila ti i Javi se. Mnogo truda sam uložio, zajedno sa mojim saradnicima, da bi sve ovako dobro zvučalo i drago mi je da su reakcije pozitivne.

Ko je radio na novom albumu?

– Producent i autor svih aranžmana je Miroslav Stolica, moj kum i saradnik dugi niz godina. Miks potpisuje Fab Grosi, a mastering Piter Doel. Pored mojih starih i omiljenih autora Marine Tucaković i Dragana Brajovića, imao sam zadovoljstvo da sarađujem i sa jednim talentovanim momkom čiji je nadimak Bobe, koji je komponovao i pisao sa Brajom tekst za Milu i Ja idem dalje. Čeda Čvorak je autor balade Zrno ljubavi, koja je u mojoj fioci još od 1996. i koja, zahvaljujući i jednom kompleksnom aranžmanu, zvuči odlično. Na njoj je gitaru svirao Samjuel Vinsent iz Australije, koji je sarađivao i sa Brajanom Adamsom, a zaslužan je i za divan solo na Futinoj Što si tako luda za mnom. Ljubavna priča je bajkovita i optimistična pjesma koju su pisali S. Trajković, Bojan Stojanović i Dragan Brajović. A. Perišić Romario je učestvovao sa tri odlične pjesme Uzmi prvi let, Promaja i Stara igračka i, konačno, S. Simić Kamba sa Javi se, za koju ovih dana pripremamo spot. Za nju je tekst pisala Marina i to je, po mom mišljenju, jedan od njenih najboljih. 

Album je miksan u Americi, gdje je rađena i postprodukcija, jedan od producenata je radio sa grupom ZZ Top i još nekim zvijezdama. Otkuda ta saradnja?

– Sve je snimano u mom studiju Stari lav, a Fabricio Grosi je miksao album u Los Anđelesu. Porijeklom je Italijan, prilično je poznat, uspješan i radio je sa velikim imenima kao sto su Stiv Vaj, Džo Bonamasa, S. Lukater iz grupe Toto, Bili Gibons iz ZZ Topa. Imali smo divnu saradnju, mnogo nam je pomogao svojim iskustvom i savjetima. Saradnja je proistekla iz moje želje i odluke da napravim jedan produkcijski pomak i uradim album po svojoj mjeri. Prilično je potrajalo jer smo išli skoro do perfekcije, ali sada mogu s ponosom da kažem da je ovo moje do sada najzrelije i najkvalitetnije izdanje.

Otkud Vlasta Velisavljević u spotu za pjesmu Mila?

– Režiser ovog spota, poznat po nadimku Zli, predložio je Vlastu kao idealnog za ulogu koju je zamislio.Vlasti se pjesma svidjela i to je ujedno bio jedini uslov za njegovo učešće. Odličnom spotu dao je dodatnu težinu. On je legenda i nije mu bilo teško da tako iskreno odglumi ulogu ljubavlju skrhanog čovjeka. Njegove suze divno prate plač violina na refrenu. Kao što sam ponosan na ovaj album, tako sam i na ovaj spot. Zasluge za to idu i Sky Musicu, mojim saradnicima koji su imali sluha i nesebično pomogli da dobijemo adekvatan video za ovako divnu pjesmu.

 Tradicionalno ste svakog 8. marta održavali koncerte u Beogradu. Kako je došlo do toga?

– Može se reći da su moji osmomartovski koncerti u beogradskoj Areni postali tradicija iz prostog razloga jer sam ih uradio pet u nizu, ali moja želja nije bila da po svaku cijenu robujem datumu ili prostoru. Izabrao sam ga zbog toga što nam je taj praznik nekada mnogo više značio. Darivali smo poklone u znak poštovanja svojim majkama, ženama, djevojkama… Nekako mi sve to ide uz moje pesme i tu ljubavnu poruku koju nose. Neki za termin svog solističkog koncerta izaberu svoj rođendan, Dan zaljubljenih, prvi dan proljeća, a ja sam, eto, Dan žena, i to prvo u Sava centru, a zatim u beogradskoj Areni. Ovoga puta će se koncert desiti vjerovatno na jesen, i tako će da počne moja promotivna turneja albuma Mila. Nadam se da ćemo ovih dana prirediti promociju na kojoj ćemo objaviti i precizne termine.

 Nakon Beograda slijede Zagreb, Sarajevo… Imate li Crnu Goru u planu?

– Pored glavnih centara regiona i velikih koncertnih prostora, među kojima će se sigurno naći i Podgorica, volio bih da sviramo i u mom Nikšiću i eventualno negdje na moru. Možda Budva, Kotor… Nadam se da će organizatori pronaći način.

 Potpuno ste promijenili imidž. Zašto ste se sada odlučili za potpunu promjenu izgleda?

– Želja mi je bila da sa novim albumom napravim i jednu promjenu u izgledu, pa sam uz pomoć prijatelja došao do ovoga što nekima liči na Vajferta, pukovnika Sandersa, Mokranjca, Djeda Mraza… Čuo sam razne komentare i mislim da sam postigao cilj, a to je da sam zaintrigirao ljude. To je vrlo važno u ovom poslu. Naravno, važno je i kako se ja osjećam. A ja sam, na sreću, zadovoljan onim što vidim u ogledalu.

 Šta Vam je muzika donijela, a šta oduzela?

– Ne mogu da zamislim kako bi mi izgledao život bez muzike. Zaista je velika privilegija raditi i živjeti od posla koji volite. Muzika mi je donijela i u duhovnom i u materijalnom smislu sve ono što me danas čini srećnim i zadovoljnim čovjekom.

 Estrada se potpuno promijenila. Jeste li promijenili kriterijum na osnovu kojeg birate pjesme?

– Imam sreću što se ukus moje publike najčešće poklapa sa mojim. Ne kalkulišem pri izboru pjesama. Slušam šta mi govore neki moji receptori u stomaku i vrlo vodim računa o tekstu. Ponekad se konsultujem i s ukućanima i najbližim saradnicima, ali najčešće presudi taj moj osjećaj, ta ljubav koja se desi na prvi pogled.

Sa suprugom Majom ste u braku 40 godina. Kako ste uspjeli da očuvate brak i da se ne nađete na naslovnicama tabloida?

– Maja i ja smo bili jako mladi, ali i odvažni kada smo se upustili u avanturu zvanu brak. Ludom i zaljubljenom toga ne manjka! Tada smo, kao i danas, slušali šta nam srce govori i, eto, izgleda da nas je taj kompas dobro usmjeravao. Srećni smo još uvijek zajedno. Karijera je došla u prilično zrelim godinama, tako da je među nama povjerenje već tada bilo neupitno. Maja je, uz to, uvijek imala razumijevanja za moju profesiju i znala da se nosi sa tim. Razumijevanje i podrška mojih ukućana su neprocjenjivi. Mislim da mi ovakvi nismo interesantni žutoj štampi. Dosadni smo im u svom porodičnom skladu.

 Da li ste ikada pomislili da napustite karijeru zbog porodice?

– Nikada nisam imao takvu dilemu. Mogu reći da smo svi zajedno ušli u ovo što se zove moja karijera i nekako se zajedno i nosimo sa tim. Oni su moji savjetnici i kritičari. Prvi su tu da prokomentarišu pjesmu, nastup, koncert. Prosto, svi uživamo u tome.

 Je li bilo teških momenata u karijeri?

– Nisam imao nekih teških momenata sa kojima se ne bih mogao izboriti, možda i zahvaljujući zrelosti. Sipajte mi još jedan viski i prvi album sam snimio sa 40 godina. Nisam siguran kako bi se sve odvijalo da sam to zagrizao kada sam imao 20 i koju, i kako bih se nosio sa svim tim izazovima. Zahvaljujući mojoj publici, kojoj dugujem najveću zahvalnost za uspjeh i koja mi daje motivaciju svih ovih godina, mnogo češće sam uživao u aplauzima i divnim momentima koji me ispunjavaju.

 Jeste li Maji posvetili neku pjesmu?

– Nažalost, nisam autor, ali moji prijatelji tekstopisci, prije svega Marina i Braja, prilično me poznaju, tako da su mnoge njihove pjesme zaista i moje. Kao da sam ih ja pisao. Pokaži mi šta znaš je ta koju smo posvetili mojoj ženi i životnoj saputnici. Kada je Marina napisala refren rekla mi je: “Ovo je za tvoju Maju i bilo bi divno da je tako i najavljuješ na koncertima”. Često tako i uradim. Ali, posvetim je ujedno i svim ženama koje ulaze u ozbiljnije godine i prkose im ljepotom i stavom.

 A koja pjesma je obilježila Vašu karijeru?

– Odavno se za tu titulu izborila Sipajte mi još jedan viski, koja mi je otvorila vrata jednog novog, obećavajućeg životnog puta, onog koji je došao kada se srušio sav moj svet. I kada sam došao u Beograd u potrazi za šansom. Prvi put sam je izveo na Budvanskom festivalu i bio nagrađen za najbolju interpretaciju kao debitant, sa 40 godina. Ta nagrada zauzima posebno mjesto u mojoj vitrini, odmah do one koju su mi poklonile ćerke – najbolji tata.

 Koja je Vaša tajna da, nakon toliko godina, privlačite nove generacije slušalaca?

– Nema tajne. Da biste prenijeli nešto lijepo drugima, morate to da imate u sebi. Ukoliko vam je Bog još podario malo talenta za pjevanje, to će vam pomoći i ljudi će vam vjerovati. Suština je da vam vjeruju i tu nema prevare. Kad je u srcu plamen, neka iskra će izletjeti i na usta. Mogućnost da ljudima prenesem bar na tren ljepotu u kojoj i sam uživam je blagoslov. Ta raspjevana mladost ispod bine i ljubav koju mi šalju ujedno je i pokretačka snaga. Ponekad mi se desi da izađem na pozornicu sa teretom svih ovih 62 godine koje vučem za sobom, a siđem sa bine lakši za barem dvije decenije. Teško mi je da objasnim kako i zašto, ali neka uzajamna energija napravi svojevrsnu magiju. Često mi se dešava da poslije takvih nastupa ne mogu da zaspim do jutra. Zbog tih i sličnih zadovoljstava još mi se pjeva.

Koga volite da slušate i s kim bi voljeli da snimite duet?

– Sa naših prostora Olivera Dragojevića, Balaševića, Džibonija, Miladina Šobića, a od stranih Ramacotija, Stinga, Brajana Adamsa, ali i ono što mi moja ćerka Minja predloži kao tata, poslušaj kako je ovo dobro. Za duet je mnogo važnija pjesma nego pjevač. Poštovalac sam dobre pjesme, i teško da bi me mogao neko fascinirati da uradimo duet ukoliko mi se pjesma ne dopada.

 Jesu li nove tehnologije, internet i slično doprinijele kvalitetu muzike ili ga umanjile?

– Sve te nove tehnologije su pomogle da se muzika približi konzumentu, što je, svakako, prednost. Danas ne morate imati producentsku kuću i čitavu tu, nekad neophodnu podršku iza sebe da biste snimili i objavili svoj rad. Međutim, u tako velikoj ponudi muzike koja vas svakodnevno moli da kliknete i poslušate, lajkujete ili šta god, ima svega. Procentualno gledano, mnogo je manje kvalitetne muzike nego prije, barem za moj ukus. Meni je cilj bio da napravim album sa pjesmama u kojima će uživati, prije svega, oni koji su se u trenutnim muzičkim trendovima zaželjeli dobre pop muzike, ljubavnih pjesama koje se slušaju i koje izazivaju neka lijepa osjećanja. Stoga predlažem vašim cijenjenim čitaocima kojima se u rukama nađe CD Mila da ga sačuvaju i preslušavaju u automobilima, nekim intimnim trenucima, sa voljenom osobom, a možda i poklone baš takvoj. Mnogo truda i ljubavi sam uložio u njega i siguran sam da se to čuje.

 Ako bi imali priliku da krenete od početka da li bi nešto mijenjali u životu i poslu kojim se bavite?

– Nisam od onih koji previše gledaju iza sebe. Mislim da nisam mnogo ni griješio, s obzirom na to da sam tu gdje jesam. Ali, sumnjam da postoji čovjek koji ne griješi. Kada bi postojao neki magični korektor kojim je moguće izbrisati takve postupke, dane ili pojedine loše ljude i okolnosti, možda bih ga upotrijebio. Ali, iz ove pozicije bilo bi neskromno kada bih, uprkos svemu što mi je život priređivao ili oduzeo, bio nezadovoljan ovim što mi je do sada podario. Znam da vrijeme ide u jednom pravcu i trudim se da idem ukorak s njim i ne ostavljam mnogo razloga za kajanja i poglede unazad.

 Imate tri ćerke, Sanju, Danijelu i Minju. Je li Vam život u kući punoj žena bio privilegija ili teret?

– One su moj najdragocjeniji životni poklon. Ponosan sam i privilegovan pažnjom kojom me obasipaju. Vjerovatno će se svaki roditelj složiti s tim da je najveća sreća kada doživite da vaša djeca izrastu u zdrave, ostvarene i ispunjene ljude. Moje tri djevojčice su tatin najveći ponos.

 Ušli ste u sedmu deceniju. Bojite li se godina?

– Ako bih se plašio, onda postoji bar deset razloga za strah prije ovog od gomile godina. Neki mudrac je rekao: “I kada bih imao sto godina, moj najbolji dan bi uvijek bio sutra”. Ja još pred spavanje planiram svoj najbolji dan i to je ono što je u mojim rukama, a starost je neupitna.

 Koliko često idete u rodni Mostar i jeste li nostalgični?

– Moja sestra, rođaci, kumovi i mnogi dragi prijatelji žive u Mostaru i jedan su od razloga zbog kojeg tamo često svraćam. Naravno da sam nostalgičan. Dobrim dijelom života sam ostao vezan za taj grad. Tamo sam proveo mladost i na nju mirišu sve moje ondašnje uspomene. Iz Mostara sam otišao u trenutku kada tamo više nije stanovala ljubav. Međutim, Mostar nikad nije otišao iz mene. Nosio sam ga i nosim svih ovih godina po cijelom svijetu, kao što vjerovatno većina ljudi nosi svoje rodno mjesto. Beograd je bio moja prva i ispostavilo se posljednja stanica u potrazi za šansom. Iz tog zagrljaja Beograda se nisam mogao otrgnuti. Drago mi da je to ružna prošlost. Sada je na nekim novim generacijama, mladim ljudima da poprave stvari i tom divnom gradu vrate stari sjaj, imidž na koji smo svi mi, rođeni Mostarci, bili ponosni.

 Jesu li mostarske kiše drugačije od ostalih?

– Za mene, i većinu rođenih u ovom gradu, znače više od same meteorološke pojave. Tako se zvao i čuveni ansambl poznat u bivšoj nam zemlji. Mostarske kiše su posebne i zbog Pere Zupca koji ih je ovjekovječio svojom predivnom poemom. “U Mostaru sam volio neku Svetlanu. Jao kad bih znao sa kim sada spava, ne bi mu glava, ne bi mu glava…” Ne znam da li ste znali da je čitave Mostarske kiše otkucao na pozajmljenoj pisaćoj mašini jedne kišne večeri u Novom Sadu, gdje je tada studirao. Negdje sam pročitao da čak Svetlana nije ni postojala i da je, u stvari, sastavljena od tri Perine gimnazijske ljubavi ili simpatije iz Širokog Brijega, gdje je pohađao srednju školu. Ivo Andrić je pisao o svjetlosti koja te u Mostaru budi prije bilo kakvog zvuka. Vjerovatno otud Svetlana.

 Ljeta provodite u Kotoru. Jeste li nešto usvojili od Crnogoraca?

– Rođeni sam Mostarac, ali moji korijeni su u Krivošijama, tako da sam genetski jednim dijelom Crnogorac. Valjda se zato tako dobro i familijarno osjećam u Crnoj Gori, a pogotovo u Kotoru gdje imam kuću i posljednjih 20-ak godina provodim ljeta. Obožavam more, i to ovo naše Jadransko, volim da ribam na mojoj barci i kasnije sa dragim prijateljima i porodicom podijelim ono što se ulovilo uz roštilj i koju čašu dobrog vina. To je ono u čemu uživam svim čulima i nisam siguran da li je to genetski ili sam usvojio. Ljudi uz more imaju način života koji mi se sviđa. Budim se veoma rano, što možda i nije tipična crnogorska osobina, i trudim se da što veći komad zore iskoristim na barci. Nestvarno je lijep zaliv kada sunce progleda iza brda i zakorači preko uljane površine mora. Meni je to nirvana, užitak koji mi ne pokvari raspoloženje čak i ako se vratim kući bez ulova. Boka je zaista predivna i tu ljepotu je teško opisati riječima.

 Šta biste poručili čitateljkama Gracije?

– Prije svega bih im čestitao Dan žena, i poželio da im ovaj, kao i svaki drugi dan bude ispunjen pažnjom i ljubavlju. Da vole i budu voljene. Mislim da će im u tome pomoći i moj novi album Mila, jer tamo su ljubavne priče koje će im upotpuniti i uljepšati poneki trenutak.

GRACIJA 126/2.mart 2018.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Darko Jovanović

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...