Ponekad zatvaramo oči, ponekad skrenemo pogled ili, kao nojevi, zavlačimo glavu u pijesak. Dešava se, kada se nađemo u manje ili više tragičnoj situaciji kojom nismo u stanju da vladamo. Radi se, na primjer, o pješaku koji je nastradao nekoliko metara dalje ili neprestanim masakrima širom svijeta.
To je porok našeg doba. Odbijanje koje se sastoji u najrazličitijim licemjernim negiranjima da prihvatimo postojanje nečega. Radi se o poroku koji rizikuje da prođe nezapažen jer je veoma raširen, iako ta raširenost nimalo ne umanjuje njegovu dramatičnost. Ne može se reći da je apsolutno nepoznat u prošlim kulturama, ali, sigurno su ga sredstva informisanja učinila mnogo izraženijim.
Snaga eufemizma
Kao da uronjeni u brojne tragične slike i poruke koje nas svakodnevno pritišću, ne uspijevamo da se suprotstavimo beskrajnoj seriji okrutnosti. Na neki način, pretjerana količina informacija čini nas neosjetljivim, apatičnim i udaljenim od svega što se ne tiče nas samih. Oduvijek postoji jedna vrsta sklanjanja od činjenica koje se čine neprihvatljivim. Na taj način naše ja koristi strategije odbijanja i negiranja zbog jednog oblika duhovnog samoočuvanja. Nesposobno da podnese svaku istinu, nesvjesno se samoobmanjuje. Ali, negiranje je nešto više: ne htjeti da vidimo i ne željeti da prepoznamo ono što nam je pred očima. Negiranje uzima različito kamuflirane i ponekad neprepoznatljive oblike. Mnogo je mogućnosti za praktikovanje ovog poroka: govoriti da se nešto nije desilo, “muž me ne vara”, “lažu, nije bilo nikakvog masakra”, ili nekom događaju dati potpuno drugačije značenje od uobičajenog ili opšteprihvaćenog.
Tako jedan alkoholičar nije ništa drugo nego neko kome se sviđa da pije u društvu, a etničko čišćenje je jednostavno definisano kao “razmjena naroda”, masakr civila postaje “kolateralna šteta” i tako dalje. Nakon svega, operacija je jednostavna, dovoljno je korištenje odgovarajućeg jezika, a posebno eufemizama. U drugačijim okolnostima nema ni potrebe za negiranjem činjenica ili njihove interpretacije. Silovane žene i djeca koja svakodnevno umiru od gladi postoje, niko ne negira tu činjenicu, ali nisu percipirani ni kao element psihološke smetnje, ni kao moralni imperativ za reagovanje. Tako svjedok gradskog nasilja neće osjetiti potrebu da reaguje: “To nema veze sa mnom, zašto da rizikujem i postanem sljedeće žrtva?” ili “Mnogo je onih koji sve vide, zašto baš ja moram nešto da učinim?”
Ljuštura narcisoidnosti
Nesposobni smo za identifikovanje sa žrtvom, pretpostavljenim strancem. U narcisoidnom društvu kao što je naše, efekti su nedovoljno učestvovanje, nedostatak empatije, dijeljenja nečega sa drugim. Svako od nas zatvoren je u sopstvenoj ljušturi narcisoidnosti. Normalno je da u snažnom individualističkom društvu, čije su najveće vrijednosti vlastito ja i njegova afirmacija, sa jedne strane veliku prednost ima naglašavanje principa lične slobode, a sa druge je evidentna velika mana redukovanja osjećaja za zajedništvo. Individua trpi štetu od strane kolektiva, porodice se raspadaju, a veze traju sve kraće. U politici je sve manje učesnika i sve ih je teže pokrenuti…
Iako smo skoro postigli sam vrhunac, ovaj hedonističko-individualistički model je već prevaziđen. Počinje da se vraća plemenski model, želja za porodicom, klanovima, djecom, majčinstvom, ono što se naziva primarnim rodbinskim nukleusom. Nada leži u ponovnom vjerovanju u jedan mikro-kolektiv pomoću kojeg ćemo da prevaziđemo sopstvenu narcisoidnost.
Čini se da manja društva uspijevaju da budu i manje indiferentna, barem prema onome što se unutar njih dešava. U većim gradovima, na primjer, postoji osjećaj apsolutne indiferentnosti i nezainteresovanosti za budućnost. Nestalo je određenih oblika druženja, nema više ni “stare ekipe iz komšiluka” i slično. Pojedinac se osjeća usamljeno i nepripadajuće. U manjim mjestima je, međutim, drugačije. Mogućnosti okupljanja su veće, iz čega proizlazi veći osjećaj solidarnosti. To je u minijaturi ono što se dešava u zemljama Trećeg svijeta, gdje odbijanje ne postoji. Ljudi iz afričkih sela moraju biti solidarni da bi preživjeli: ili se međusobno pomažu ili će ih nestati. Mediji, međutim, kreiraju samo onu afričku sliku koja predstavlja siromaštvo i bijedu, zapostavljajući veliku vrijednost bezgraničnog ponosa kojem bi Crni kontinent mogao da nas nauči.
Umor od saosjećanja
A ako nas, u stvari, uspavljuje impresivna količina informacija kojima smo izloženi? Engleski sociolog Stenli Koen govori o “umoru od saosjećanja”. Neprestano smo suočeni sa dramatičnim vijestima i slikama, moguće je da ta ogromna količina informacija ublažava njihovu snagu i da postajemo preumorni za bilo kakvo reagovanje. Tako izraze gasiti i smanjiti ton možemo da povežemo sa umom, kao i sa televizorom. To je posebno uočljivo kod adolescenata. Kompleksnost našeg društva zatiče odrasle osobe nepripremljene i nesposobne da je prihvate, zamislite kako je tek našoj djeci. Ostaju izgubljeni pred velikim brojem poruka i zahtjeva. Šta uraditi? Kako? Ne znaju više ni šta da misle i osjećaju se zastrašujuće nemoćno i emotivno istrošeno.
Odgovori ne postoje, društvo orijentisano prema tehnologiji pomalo je izgubilo tradicionalne moralne vrijednosti i humanističke ciljeve, i ne zna kako da reaguje, kako da se ponaša, te se sklanja iza zida indiferentnosti. Dodamo li činjenicu da više nismo naviknuti ni da se zadržavamo na sopstvenim emocijama i da smo najčešće sami i u kući, svako ispred svog televizora, evidentno je širenje poroka zvanog odbijanje, naročito među adolescentima koji, prolazeći kroz kritičan period vlastitog postojanja, imaju još manje načina za razumijevanje i reagovanje.
Suprotan porok
Postoje neke tvrdnje, nastale analiziranjem prošlosti, da odbijanje i negiranje oduvijek postoje. Donekle se, međutim, samo promijenilo ponašanje. Primijećena je velika solidarnost u odnosu na žrtve cunamija, veća pažnja u odnosu na socijalne probleme, veliki je broj volonterskih organizacija koje brinu o starijim i bolesnim osobama… Možda ne znamo dovoljno o našem prvom komšiji, to je tačno, ali ima i svoje prednosti. Garantuje nam veću slobodu i autonomiju. Često se ne misli o onome što bi mogao biti porok suprotan odbijanju, što je bolesno interesovanje za budućnost, koje može postati veliki pritisak. Sjetimo se brojnih knjiga iz 19. vijeka, počevši od Skarletnog slova Natanijela Hotorna, opasno je biti žigosan, registrovan i okrivljen.
Danas postoje mnogobrojne organizacije koje pomažu na daljinu (Ljekari bez granica, na primjer) i mladi su, čini se, ipak, mnogo osjetljiviji od onih nekada, robova jedne prezatvorene “seoske kulture”. Možda je, jednostavno, porok negiranja istaknut od strane medija, jer solidarnost izaziva manje pažnje.
GRACIJA 15/2016.
Priredila Snežana Crkvenjaš