Zona komfora

U moj život je ušetala Mila, jedne novembarske večeri, taman što smo se ratosiljali korone, jedva spremni da se borimo sa njenim posljedicama koje i danas traju

spot_img

Piše Tatjana Kuljača

Mila je mačka. Trobojka, umilna, medena, dlakava i uporna da se svidi čovjeku. Imala je samo tri mjeseca kada ju je mali od djevera donio sa željom da je udomimo.
“Ne dolazi u obzir”, spontano odgovorih.
Alergična sam na mačke i pse, hoću da se udavim od kašlja čim mi se primaknu. A kako povikah, tako onda poče da se češe oko mojih nogu i da me gleda onim okicama, kojima teško možeš odoljeti. Imala sam nešto mesa od ručka, te joj nasjeckah i dadoh da jede u kući, da je ne bi napala druga mačka, divljakuša, koja je umislila da je cijelo naselje njena teritorija.
Odvedoše macu te večeri kod djevera na balkon, pa je sutra vratiše tamo odakle su je uzeli. Ne lezi vraže, evo je sa mjesečinom. Mjauče ispred vrata, doziva. Prije nego što sam uspjela da samoj sebi objasnim da mi ovo ništa ne treba, sjeckala sam meso preostalo iz dječijih tanjira od ručka, ponudila joj da jede, a ona me zahvalno liznu po ruci.
Trebam li napominjati da se više nije odvajala od vrata? Šta ću, gutaj tablete, ionako ih gutam zbog urtikarije, a možda je ovo dobro i da malo očvrsnem… Drugi dan se ispostavilo da je i moje mlađe dijete alergično na mačke, nakon što se pošteno izmazio sa njom napolju. Dobio je zabranu prisnijeg kontakta sa macom, može da je pomazi i da trči da opere ruke.

Ono što nas, ponekad za naše dobro, izbaci iz zone komfora, možda je baš to što nam je potrebno da bismo lakše pregurali život i izazove koji nas čekaju

Četvrtog dana maci nije bilo dobro. Neće da jede, gnjavi, pakujem je da idemo veterinaru.
Kako se maca zove?
“Mila”, odgovaram k’o iz topa. Pristaje joj.
Pokušava da zbriše, vidi da joj se ne piše dobro. Držim je, pričam joj kako je ovo za njeno dobro, a ona sluđena. Valjda je nanjušila da će da dobije injekcije.
Elem, ozdravi Mila, ja se gušim po kući. Dobija kućicu za pse, unutra smo je ušuškali sa starom zimskom jaknom i džemperom. Uveče, prvo obiđem djecu, provjerim jesu li se otkrili, pa onda Milu. Pokrijem je, a ona se lijeno protegne i dotakne me šapom. Muž mi kaže da nisam normalna.
Da mi je neko prije četiri-pet mjeseci rekao da ću da imam mačku i da ću da je volim, rekla bih mu da se ne sprda sa mnom. Mila me je tako vješto izgurala iz moje zone komfora. Prijalo bi mi da uveče izađem na terasu i pazim je dok jede, da je ostale mačke ne napadaju i ne otimaju joj hranu. A onda bih je izmazila i slušala kako zadovoljno prede. I prijalo mi je. Nakon jako teškog perioda, koji je iza nas, Mila je donijela malo nježnosti za moje istanjene nerve.
Nisam postala otpornija, niti manje alergična na mačke. Samo su mi omekšali stavovi koje sam imala o životu i pri tom mislim isključivo na one tvrde kao što su “Ja nikada neću dozvoliti da…”, sami nastavite. Ono što nas, ponekad za naše dobro, izbaci iz zone komfora, možda je baš to što nam je potrebno da bismo lakše pregurali život i izazove koji nas čekaju, ili se iz posljedica čupamo. Ne mora to biti ništa snažno, nešto čega se treba plašiti. Možda taj katapult bude nježan i umiljat, poput naše Mile.
Rekoh li vam da cica mace dolaze u dom onda kada su čovjeku najpotrebnije?

Gracija 200

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO