Zorica Drakulić Vidaković: Neželjene kad-tad postanu željene

“Posebno mi je zadovoljstvo što sam specijalno priznanje za filantropiju primila upravo na Cetinju, gdje sam kao tek rođena i neželjena ostavljena na klupi u parku”, kaže Zorica Drakulić Vidaković, s kojom smo razgovarali o njenoj neobičnoj sudbini, humanitarnom radu i radosti darivanja

Zorica Drakulić Vidaković iz Herceg Novog već decenijama je prepoznata kao žena velikog srca, ne samo u svom gradu već u čitavoj Crnoj Gori. Kao inicijatorku i organizatorku brojnih uspješnih humanitarnih akcija, sugrađani su je dvije godine zaredom kandidovali za Oktobarsku nagradu Herceg Novog, a 2016. je među 84 kandidata ovjenčana nagradom za filantropiju Iskra, Fonda za aktivno građanstvo. Ovo specijalno priznanje za humanost i solidarnost uručeno joj je na Cetinju, gradu u kome je kao jedna od neželjenih ostavljena u gradskom parku, odmah po rođenju. “Rođena sam 1971. na Cetinju. Majka me je rodila pod vedrim nebom, bez ičije pomoći. Stigla sam na svijet kao nedonošče, i ne znam da li bi danas dijete rođeno u takvim uslovima uspjelo da preživi, ali ja jesam. Ostavila me je na klupi u parku. Često su me pitali da li mrzim majku, ja sam uvijek odgovarala da ne mrzim, jer mi je ipak svezala pupčanu vrpcu i pružila šansu da živim. To je tada a i danas patrijarhalna sredina u kojoj je roditi dijete bez oca značilo sramotu za čitavu familiju. Imala je samo 17 godina i vjerujem da je bila prestrašena, postiđena i da nije pravilno rasuđivala. Pronašao me je čuvar parka, odnijeli su me u bolnicu gdje sam dva mjeseca provela u inkubatoru, a potom smještena u Dječji dom Mladost u Bijeloj. Postporođajne komplikacije koje je imala ukazale su na to da je ona moja majka. Sve je priznala, ali budući da sam preživjela nisu je krivično gonili”, priča Zorica.

Duh zajedništva

U Dječijem domu Mladost Zorica je živjela do 1977, kada su Nikola i Marija Drakulić iz Bijele odlučili da je usvoje. “Kada bi dolazili potencijalni usvojitelji, trčali smo da vidimo kakvu kosu ima žena, to je bio naš način razaznavanja. Ako ja imam crnu kosu, nadala bih se da je crnokosa žena koja je došla moja majka. Neke majke su obilazile djecu, ali mene moja nije nikada. Imala sam pet i po godina i toga se dobro sjećam. Žena je imala plavu kosu. Bila sam na stepenicama kad me je ugledala, prišla i pitala kako se zovem. Poslije pola sata su me pozvali da se s njima upoznam. Trebalo je da pokažem šta znam, pa sam pričala i recitovala. Poslije recitacije, Marija je kazala da će mene da uzme. Iznenađena sam upitala Kako ćete da me uzmete kada niste moja majka, imate plavu kosu.

Drakulići su živjeli u kući u Bijeloj, nedaleko od Doma i Zorica je prije usvojenja svakodnevno odlazila na privikavanje koje nije bilo lako. “U Domu nije bilo majke i oca, ali je bilo drugara, vaspitača, ljubavi i Dom je ipak bio dom sa nas trideset i petoro djece. Zajedno smo jeli, igrali se, spavali, bolovali. Ako je neko bio tužan ili ga je nešto boljelo, svi smo ga tješili. Bili smo mali, ali smo brinuli jedni o drugima. Kod Drakulića mi je sve to nedostajalo.”

Već u ranoj životnoj dobi Zorica je naučila da dijeli sve što ima, osjećaj lične svojine bio joj je potpuno nepoznat. “Prije spavanja bih skinula trenerku a izjutra bi je obukao neko drugi. Ako bi se nekom nešto moje jako dopadalo, odmah sam skidala sa sebe, sve je bilo naše. Odjednom, kod Nikole i Marije imala sam sve svoje, tanjir, kašiku, viljušku, nož, krevet, sobu i samoću. Htjela sam nazad u Dom.”

Sjeća se da je puno plakala pa je dogovoreno da svakog dana može da obilazi svoje domce. Duh zajedništva koji se usadio u djetinjstvu nikada je nije napustio, kao i potreba da daje i pruža pažnju. Otkad zna za sebe, ova nesebična, humana i vrijedna žena radost je pronalazila u pomaganju. “I poslije usvajanja svakodnevno sam odlazila u Dom. Mučilo me je to što oni nisu imali gotovo ništa, a što sam ja živjela u izobilju pa sam im krišom donosila kutije keksa. U školu sam redovno nosila marendu, ali je nikada nisam jela, već bih je dala nekom od mojih drugara iz Doma. Kada sam bila malo veća, počela sam da dobijam džeparac kojim sam mogla da kupim tri krofne za moje domce, a iz škole sam se često vraćala bez jakne ili trenerke. Skidala bih sa sebe i davala ono što im se dopada.”

Već u srednjoj školi pokretala je akcije prikupljanja pomoći u garderobi i drugim stvarima, naročito pred praznike. “Željela sam da domska djeca osjete radost darivanja i primanja poklona. Danas postoje brojne donacije i mogu da kažem da djeci iz Doma ništa ne nedostaje kada su u pitanju materijalne stvari. Često ih obiđem. Potrebni su im ljubav i pažnja, porodična atmosfera. Vaspitači s njima rade koliko mogu, ali na jednog vaspitača je nekoliko djece, tako da njihov posao nije jednostavan.”

I pored usvojenja i boljih egzistencijalnih uslova, dalji Zoričin život nije bio ni jednostavan ni lak. “Nikolu sam odmah počela da zovem tata, bio je izuzetno dobar i pažljiv čovjek. Mlađeg sina nazvala sam njegovim imenom. Mariju nisam mogla da zovem mama, to je bilo jače od mene. ”

Kao što je biološka majka bila pod osudom sredine, tako je i majka usvojiteljka bila u nemilosti svoje rodbine i okoline jer je prihvatila tuđe dijete. “Punih 40 godina su joj preda mnom prebacivali i opominjali je na moju nepoznatu i problematičnu genetiku. Valjda se plašila da me pažnjom i maženjem ne pokvari, tako da je, vjerujem, više iz bojazni da je ne osramotim i ne iznevjerim prema meni bila uzdržana, stroga i hladna. Pomajka mi je umrla prošle godine, a dok je ležala u bolnici svakodnevno sam je obilazila i hranila, kao i druge bolesnice u sobi. Čak i tada, poslije 40 godina od mog usvajanja, u njenom pogledu se nazirala sumnja, te sam joj svakodnevno morala govoriti da se ne boji i da je nikada neću napustiti.”

Nagrada za humanost

Iako nikada nije upoznala biološku majku, Zorica zna ko je i iz koje porodice potiče. “Prije 15 godina sam obišla selo iz kojeg potičem u blizini Cetinja i mogu reći da i danas ljudi žive u teškim uslovima. Trudila sam se da razumijem njen čin, zbog straha od osude okoline i sramote u to vijeme. Nažalost, mnogo je neželjenih i danas u Crnoj Gori i žao mi je što je tako. Kroz humanitarni rad sam bila u prilici da upoznam puno porodica sa ženskom djecom. Tu su oba roditelja, djeca su iz braka, ali se prema njima ponašaju kao da su stvari, bez trunke ljubavi. Jedan od primjera je porodica sa pet ćerki. Otac i majka su otuđeni, nezadovoljni, gotovo gnjevni što nemaju muškog nasljednika. Svaki put kad bih nosila pomoć, pokušavala bih da im ukažem koliko bogatstvo imaju, jer su djevojčice zdrave i dobre, da su one te koje će sutra da brinu o njima. Ali tako je niska svijest, toliko, predrasuda, osuda, nezadovoljstva. Neželjene kad tad postanu željene. Moje posebno zadovoljstvo je što sam nagradu, specijalno priznanje za humanost i solidarnost, primila upravo na Cetinju, gradu u kome sam kao tek rođena i neželjena ostavljena na klupi u parku.”

Zorica je uvijek radila dva posla kako bi sebi i sinovima Vasiliju (28) i Nikoli (24) obezbijedila egzistenciju, ali volonterski rad neizostavan je segment njenog svakodnevnog života. “Još od devedesetih, kada je bilo dosta izbjeglica i socijalno ugroženih, radeći u Crvenom krstu, nadoknadu od 30 maraka nisam nikad uzimala za sebe već bih kupovala namirnice za siromašne. Nikada se nisam mirila s činjenicom da neko ima previše, a neko nema ni ono najneophodnije.”

Baviti se humanitarnim radom nije lako, kaže Zorica. “Uvijek se nađe neko ko sumnja da se može raditi bez nadoknade, bez želje za zaradom. Nikada ne očekujem da mi se nešto vrati, da zauzvrat nešto dobijem. Ako neko insistira da me počasti kafom ili nečim drugim, prihvatim ali kažem da ću to proslijediti onima kojima je potrebno. Čim dobijemo poziv za pomoć ili informaciju da je nekom pomoć neophodna, organizujemo akciju. Ljudi se rado odazivaju i to je naše najveće zadovoljstvo, uz osmijeh onih kojima pomognemo.”

Humanitarne akcije uglavnom organizuju putem društvenih mreža, a ruka pomoći Zorice i njenih volontera stiže u rekordno kratkom roku u svaki dio Crne Gore. “Fejsbuk profil je od velike pomoći. U decembru smo prikupili kombi hrane, osam dječjih krevetića, dva dupka i sve što je u prvih par mjeseci potrebno za bebe, i otpremili na sjever Crne Gore. Kombi prevoznici nam ne naplaćuju prevoz i gorivo, to je njihov doprinos akciji. Naravno da ne možemo stalno da pomažemo istim ljudima i da sami moraju pronaći način da nešto rade i da stanu na noge, ali gdje je urgentno, mi smo tu.”

Srcem za Ivu

Ne zna se broj humanitarnih akcija koje je Zorica pokrenula i provela, kaže da pamti samo lica onih koji pomažu i kojima se pomaže. “Najljepše je kad ljudi skoče i pomognu, interesuju se gdje, kome i kako da dostave pomoć. Izuzetno je teško kada je u pitanju bolest, posebno djece. Kada je pokrenuta akcija Srcem za Ivu, za svega tri mjeseca prikupljeno je preko 300.000 eura. Organizovali smo djecu, apele i snimanje spota i svi mediji su nam u pomogli. Na veliku žalost svih nas, Ivino izlječenje nije uspjelo.”

Zajedno sa grupom građana Zorica je osnovala Fondaciju Iva Bijelić koja prikuplja sredstva za djecu i omladinu oboljelu od teških bolesti. “Prije svake akcije najvažnije je da se uvjerimo da je pomoć neophodna kako bismo izbjegli mogućnost manipulacija. Ne smijemo da dopustimo da se prevare građani humanisti i javnost. Odemo na lice mjesta, uvjerimo se u postojeće stanje, a ako je u pitanju bolest zatražimo na uvid medicinsku dokumentaciju.”

Sada je, kako kaže, neophodno osnivanje NVO, jer iako je aktivnost Zorice i njenih volontera dobro poznata i na ponos svih Novljana, opština mora da ima pokriće za sredstva koja izdvaja za prostorije gdje se skladišti prikupljena pomoć. “Subotom i nedjeljom preuzimamo pomoć, garderobu, obuću, hranu, a sada i namještaj. Novac nikada ne uzimamo na ruke, to je princip. Opština nam je izašla ususret i obezbijedila prostorije za donirane stvari. Jednako prikupljamo pomoć za sugrađane, kao i za građane Crne Gore, socijalno ugrožene kategorije, stare, nemoćne i bolesne. Pomoći nekome u bilo čemu, za mene je najveće zadovoljstvo i uz moje sinove, naravno, to je moj najveći životni uspjeh.”

Gracija 123/19. januar 2018.

Piše Danijela Đonović
Foto Tanja Vitomirović

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...