Piše Vildana Efendić, Geštalt psihoterapeutkinja
Britanska mini serija Adolescencija izazvala je ogromnu pažnju svjetske javnosti, o njoj se raspravljalo i u parlamentu, jedan od naslova u londonskom Time magazinu bio je TV drama koju bi svaki roditelj trebalo da pogleda, a porastao je broj aktivista koji se zalažu za zabranu mobilnih telefona u školama. Adolescencija je mnoge roditelje natjerala na razmišljanje, a jedno od mnogobrojnih pitanja koja je otvorila glasi – Ko smo mi kao roditelji u današnjem svijetu?
Ako mislite da ste dobar roditelj jer vam dijete ima sve petice u školi, svi ga smatraju pametnim i većinu vremena provodi u sobi i rijetko izlazi, varate se. Uz seriju ćete naučiti kako morate da budete oprezni i naučite sve tinejdžerske online fraze, emotikone, način njihovog života jer oni više ne zalaze u naš svijet, vi se morate ušunjati u njihov. Niko nas nije pripremio na ovaj svijet. Niko nije pretpostavio šta će se desiti od 2000-ih do danas. Informacije nas prestižu. O bilo čemu. Mi prstom osvježavamo ekran na mobitelu i svakih pet minuta nailazimo na novu vijest, istraživanje, novi video…
Lažna online povezanost Ne može naš mozak da pojmi sve to u kratkom vremenu. Ostavlja nas zbunjenim. Sad pomislite na dječiji mozak koji još nije razvijen, ne posjeduje kritičko razmišljanje. Za njih internet može postati opasno mjesto. Dječiji svijet nije realni svijet nego svijet poruka, grupa na Viberu, a tu su i Instagram, TikTok, Snapchat, influenseri, lajkovi, dijeljenja, komentari. Nema tu živog kontakta – sve je to virtuelni svijet. Današnja djeca više nemaju konverzacija uživo, čak i kod odraslih to sada vidimo kad odu na kafu, svako ima svoj mobitel u rukama, ne pričaju.
Mi još uvijek imamo to jer smo rođeni prije interneta. Današnja djeca ne poznaju svijet bez interneta i nedostaju im socijalne vještine. Kod njih jedan emotikon započinje odnos ili završava – jedna “vatrica” koja se pošalje na Instagram može da započne jedan romantični odnos kod odraslih, šta li tek kod djece može da izazove jedan emotikon.
Svima nam treba konekcija. Mi bez zdravih odnosa umiremo. Na žalost, paradoksalno je da smo u današnjem svijetu toliko povezani, a opet toliko sami. Taj paradoks nama stvara takvu zbrku u glavi. Kako se toliko družimo, pišemo, komuniciramo preko video-poziva, a opet imamo osjećaj kao da smo sami na svijetu. To je internet napravio od nas. Lažnu povezanost.
Zato psihoterapija cvjeta jer čovjek shvati da ga niko ne sluša kao psihoterapeut na seansi. Prije su ljudi rješavali probleme s prijateljima, kroz druženja, kroz pričanje o problemu sa pet do deset ljudi, jednom cijelom zajednicom. To je bilo veliko bogatstvo. Toliko različitih perspektiva. Danas ako imate jednog čovjeka koji vas sluša bez osuđivanja, kritike, nametanja vlastitog mišljenja ili iskustva vi ste bogat čovjek.
Čemu su izložena naša djeca On ili ona gleda i sluša vas od rođenja, postavljate im standarde filmskog, muzičkog, obrazovnog, vjerskog, kulturnog sadržaja. Pazite od samog početka čemu izlažete uši i oči vašeg djeteta. Jer vi stvarate temelje za dalje.
Ako vi u bijesu poludite i izderete se na dijete, partnera ili polomite namještaj, ili zalupite vrata, ili ignorišete sve u kući dok vas ne prođe bijes, mislite li da to stvarno neće ostaviti posljedice na djetetov daljnji emotivni razvoj? Ako vi bježite od konflikta, ako hodate po jajima zbog ukućana, kolega, porodice, mislite da vaše dijete neće to kopirati ili tražiti slično u romantičnim odnosima kasnije?
Nemojte misliti da, ako imate dvoje ili više djece, da je vaš odgoj isti (kao što se pita otac u posljednjoj epizodi serije). Svako dijete je drugačije, ima svoj temperament i provocira drugačije reakcije kod vas. Možda vi mislite da ste isti roditelj prema svakom djetetu, ali niste. Zato brat ili sestra na terapiji kažu da su im djetinjstva i pogled na roditelje potpuno drugačiji, iako su imali iste roditelje!
Dakle, samo dijete izaziva reakcije u vama, a onda izazivaju i faktori poput pola djeteta, da li je najmlađe ili najstarije, vaša dob kao roditelja, vaš odnos sa partnerom se može promijeniti, da li se više volite ili manje.
Budite oprezni. Sve se računa. Štagod kažete, uradite, kakav sadržaj pratite na internetu, na televiziji, o čemu se najviše priča u vašoj kući ili se, pak, ništa ne priča. Sve se računa. Jer kasnije kad vršnjak dođe i počne uticati na vaše dijete i vaše dijete na tog vršnjaka, bolje je imati dobre temelje za takav zemljotres, nego lijepe prozore za sunčane poglede.
Šta je sada bitno djevojčicama, a šta dječacima Djevojčice pomoću društvenih mreža i influenserki se sve više slikaju izazovno, zavode dječake svojom seksualnošću i sve se svodi na to da li će odbiti ili prihvatiti dječaka. Uče se da je golo tijelo ono koje dobija najviše lajkova, dijeljenja, pratilaca, a Onlyfans platforma više nije toliko tabu kao prije. Sada to svako radi. Legalna prodaja tijela putem interneta, a takve influenserke postaju njihov uzor. Stoga, sjetite se temelja.
“Muškarci se najviše plaše da će im se žene smijati, a žene se plaše da će ih muškarac ubiti”, izgovorila je književnica Margaret Atvod i pokrenula moćno pitanje.
Još uvijek je dječacima bitno da su popularni u društvu, pogotovo kod djevojčica. Bitne su im igrice, muški influenseri, virtuelni svijet gdje mogu biti sve ono što nisu u stvarnosti, a ako se sazna da nisu isti u virtuelnom i stvarnom svijetu, onda se dešava očaj muškog ega. Stoga, sjetite se temelja.
Šta tinejdžere najviše muči Njima je najbitnije prihvatanje i odbijanje u toj dobi. Kada djeca napune otprilike 10 godina, u mozgu im se dešava jedna jako bitna promjena koja ih tjera da traže društvene nagrade kao što su pažnja i odobravanje svojih vršnjaka. I baš u to neko vrijeme mi kao roditelji im dajemo mobitele. U dobi od 10 do 12 godina, hormoni sreće oksitocin i dopamin se previše luče u dijelu mozga koji se zove striatum i zato su tinejdžeri veoma osjetljivi na divljenje i pažnju od drugih. Upravo zbog toga su mobiteli i društvene mreže veoma bitni za ovaj period. Ono što nas odrasle čini sigurnijim na društvenim mrežama su dvije stvari: Mi već imamo izgrađenu ličnost, odnosno već imamo dovoljno samopouzdanja koje ne zavisi toliko od drugih. Mi imamo razvijeniji prefrontalni korteks koji je odgovoran za regulisanje naših emocija. Ako mi ne dobijemo lajk, to neće biti kraj svijeta. Pogodiće nas, ali nećemo misliti da je sve propalo i da život nema smisla.
Adolescencija je period razvijanja mozga, pogotovo prefrontalnog korteksa, to je prednji dio iza čela i on se razvija najkasnije. Neuronaučnici kažu da se razvije potpuno tek negdje oko 25. godine života. Taj dio mozga je odgovoran za regulaciju emocija (mi odrasli nemamo ispade kad smo bijesni ili tužni, nećemo na poslu rušiti stvari ili ridati u kancelariji, mi odrasli znamo to kontrolisati), planiranje (djeca ne znaju kad mi žurimo, ne znaju koliko je bitno da budemo na vrijeme negdje jer taj dio u mozgu im još nije dovršen), postavljanje prioriteta (djeca ne znaju da rasporede svoje vrijeme na dobar način, njima je svejedno šta će prvo a šta posljednje uraditi) i donošenje dobrih odluka (djeca su obično impulsivna i afektivna).
Svako dijete je drugačije, ima svoj temperament i provocira drugačije reakcije kod vas. Možda vi mislite da ste isti roditelj prema svakom djetetu, ali niste
Da li im je škola bitna Prije su djeca voljela školu, a sad je većini škola dosadna, roditelji su dosadni. Djeca misle da su pametnija od nas. Jesu u tehnološkom smislu i možda imaju više informacija od nas jer brže, prebrzo dolaze do njih. Sve im je servirano, dok smo mi ranije morali da namučimo da dođemo do informacija. Ako roditelj nema emotivnu regulaciju (kao otac u seriji), dijete će smatrati normalnim da izražava bijes. Ako roditelj nema socijalnih vještina, neće ga ni dijete imati, ako roditelj ne smije pričati svome djetetu o smrti, suicidu, nasilju, seksu, onda će dijete pitati vršnjake ili influensere o tome i onda vi gubite kontrolu. Stoga, sjetite se temelja.
Šta ćemo sad Rješenje su zone u kući bez mobitela (npr. trpezarijski sto ili kauč kada gledate skupa film kao porodica), sati bez mobitela (naprimjer kada je u školi, izvršava školske ili kućne obaveze, na sportskim treninzima), hobiji, vannastavne aktivnosti ili sport kako bi naučili da se dobro osjećaju zbog toga jer su dobri u nečemu, a ne zbog virtuelnih lajkova ili zbog onoga što nose na sebi.
Skoro sva djeca će reći poslije serije – ovo je moja stvarnost ili je stvarnost koja je vrlo poznata meni i vršnjacima. Treba da je pogledate s djecom i kažete: “Ovo ne treba da bude tvoja stvarnost… ti svoju stvarnost možeš kreirati drugačije. Kako ti ja mogu pomoći da ti olakšam život u ovom okrutnom virtuelnom svijetu koji nije realan?”
Dječak u seriji doživljava enormnu količinu stida koju ne zna kako da ispolji (kao ni njegov otac koji svoj stid izražava ignorisanjem sina nakon loše fudbalske utakmice) osim na jedini način koji je zapamtio od oca, a kasnije i od influensera i vršnjaka. Stoga, sjetite se temelja i recite svojoj djeci – Prava moć je kad kažem šta mislim i želim, a da pritom ne povrijedim drugog. Ni verbalno ni fizički.
Budite oprezni. Štagod kažete, uradite, kakav sadržaj pratite na internetu, na televiziji, o čemu se najviše priča u vašoj kući ili se, pak, ništa ne priča. Sve se računa
Vještina pregovaranja To je prava moć. Međutim, to je riskantno za odrasle (na čemu psihoterapeuti često rade s njima), kamoli za djecu. Upravo ova socijalna vještina pregovaranja je tako bitna kasnije za romantične odnose i odnose sa kolegama i šefovima. Bitno je kako započeti sukob, kako ga riješiti i dogovoriti se šta dalje. U radu s parovima često kažem “Šta je ono što ti čuješ od nje/njega”, i to se nekad uopšte ne poklapa s izgovorenim. “Nisam tako rekao/la” je replika koja se takođe često čuje. Što znači da se ne čujemo kako treba.
U trećoj epizodi sa psihološkinjom se očituje ova pogreška kada dječak predviđa i pretpostavlja šta mu ona govori. A ne čuje je.
Koliko vi čujete svoju djecu? Ne da vi pričate, nego oni vama? Ušunjajte se, na prstima, u njihov svijet koji je toliko različit od vašeg i koji nekad vapi da vam se predstavi. Toliko je nekada nemiran taj svijet da ni oni sami ne znaju kako zaustaviti zemljotres. A nekada najmirnija djeca u sebi nose najnemirnije svjetove.
GRACIJA 234/maj 2025.
